Narodni učitelj - Veljko Čubrilović

  Jedna od najznačajnijih ličnosti vezanih za istoriju i razvoj Priboja, kako se tada običavalo da kaže - Priboj Majevički, je naravno učitelj Veljko Čubrilović.

   Veljko je rođen 6. juna 1886. godine, u Bosanskoj Gradišci. Nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu i gimnazije u Novom Sadu, odlazi u Sombor na Pravoslavnu srpsku učiteljsku školu, koju završava 1905. godine i odmah po diplomiranju postavljen je za učitelja u Srpsku osnovnu školu u Tuzli. Sledeće godine upoznaje suprugu Jovanku koja je na njen lični zahtjev odmah dobila premještaj iz Bijeljine za Tuzlu. Bračni par Čubrilović 1910. godine dolazi u Priboj. Uz veliko zalaganje ambicioznog i visoko srpsko-nacionalno orijentisanog popa Jove Jovanovića kao i cijelog crkveno-školskog odbora, Čubrilovići su u Priboju dobili veće plate, bolje uslove stanovanja (imali su posebnu učiteljsku kuću sa tri sobe, terasom, cvijetnjakom, baštu za povrće, dobar bunar sa vodom) i veoma topao prijem među majevičkim seljacima.

 Veljko Čubrilović je pored rada sa đacima, odmah po njegovom dolasku u Priboj, razvio veliku aktivnost medju omladinom i odraslima mještanima Priboja i okoline.

Osnovano je i razvijeno sportsko društvo "Soko", antialkoholičarsko društvo, "Pobratimstvo“, osnovana je "Narodna čitaonica" i Pododbor "Prosvjete".

 Zahvaljujući radu na izgradnji sokolske organizacije u majevičkim selima i dobrim vezama sa sokolskim upravama u okolnim gradovima i posebnoj podršci koju je dobio od profesora Steve Žakule i svoga kuma Miška Jovanovića, Veljko organizuje u Priboju, na drugi dan Duhova 1910. godine, do tada neviđeni Sokolski slet na kome su se našli sportisti iz Tuzle, Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Priboja i drugih majevičkih sela. Zborovanje u Priboju i određena priznanja za pojedine sportske discipline, koja su stigla i do ovdašnjih seoskih mladića, urezana su toliko duboko u sjećanja ovoga kraja da se o tome do skora pričalo u razgovorima starijih mještana.

Brojna sportska takmičenja u kojima je uzelo učešće i jedan veći broj podmajevičana kao i čitava manifestacija sleta u Priboju uz prisustvo brojnog gradskog svijeta, ostavila je snažan utisak na okolinu i tako podigla ugled učitelja Veljka do velikih visina. Kao pripadnik "Narodne odbrane", Veljko je bio veza između pripadnika „Mlade Bosne“ i Srbije. Oružje za izvršenje atentata su Gavrilo Princip i Trifko Grabež prebacili iz Srbije do Tuzle i dalje, put Sarajeva, preko Veljka Čubrilovića i njegovih ljudi; Mitra i Neđe Kerovića i Cvijana Stjepanovića. Poslije atentata uslijedilo je hapšenje svih koji su imali bilo kakve veze sa njim, tako da je Veljko uhapšen u Priboju, 8 jula 1914. godine, i preko Zvornika i Tuzle odveden za Sarajevo.

  U sarajevskom zatvoru Veljko provodi osam mjeseci, gdje je saslušavan, isljeđivan i na kraju osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Smrtna kazna je izvršena 3. februara 1915. godine. Njegovi najuži saradnici Mitar i Neđo Kerović osudeni su na dugogodišnju robiju, ali su 1916. umrli od mučenja, gladi i zime u austrijskim kazamatima. Cvijan Stjepanović se nakon raspada Austro-Ugarske vratio kući živ. Najmalđi učesnik Sarajevskog atentata bio je Veljkov mlađi brat Vaso, kasnije poznati doktor istorijskih nauka i akademik. Osuđen na dugogodišnju robiju, izdržao je sve muke i patnje austrijskih kazamata i bio jedan od malog broja preživjelih učesnika atentata.

  Tako su braća Veljko i Vaso Čubrilović, upisali se u vječnu listu revolucionara i boraca za srpsko nacionalno biće i slobodu i ostaće da se pamte i pominju u svim sadašnjim i budućim pokoljenjima srpskog naroda, kako na ovim prostorima tako i mnogo šire. Kao vječni pomen i zahvalnost je i to da Osnovna škola u Priboju Majevičkom ponosno nosi Veljkovo ime.

 Ova hrabra žena-patriota, kao što je to bio i njen muž Veljko, značila je mnogo kako za sam Priboj i okolinu, tako i za cijelu Bosnu i Hercegovinu i njen srpski patriotski pokret, koji je u to vrijeme bio veoma jak i aktivan, naročita aktivnost zabilježene je među studentima i srpskom inteligencijom.

  Rođena je 1. oktobra 1884. godine u Mostaru. U djetinjstvu je bila odgajana u patrijarhalnom duhu sa posebnom pažnjom na poštenje i čestitost, koji su joj u svakom pogledu usađivani duboko u dušu. Iako je u ranoj mladosti ostala siroče, niko od njih (šestoro djece) nije krenuo rđavim putem. Završila je osnovnu školu u Sarajevu, zatim Višu djevojačku školu i onda 1904. godine završava Učiteljsku školu u Karlovcu. Nakon toga kratko boravi kod svoje tetke u Austriji i u međuvremenu dobija postavljenje za učiteljicu u Bijeljini. Odmah po dolasku u Bijeljinu počinje sa radom sa ženama na razvijanju srpske nacionalne svijesti i tako je 1905. godine formirana „Dobrovoljna zadruga srpkinja“ prije nego što je bila osnovana u Sarajevu. Rad toga društva i ostalih srpskih društava stalno su ometale Austro-ugarske vlasti i za svaku posebnu aktivnost moralo se tražiti odobrenje vlasti.

  Na Kongresu učitelja, koji je održan 1906. godine u Beogradu, upoznala je svoga budućeg muža Veljka Čubrilovića i odmah nakon toga zavoljela ga svom svojom dušom. Veljko je tada radio kao učitelj u Tuzli gdje je i Jovanaka, na njeno traženje, uskoro dobila mjesto učiteljice. U Tuzli, pored učiteljskog rada, vrlo aktivno učestvuje u revolucionarnom radu i prosvjećivanju srpskog stanovništva. Jovanka i Veljko su se vjenčali 12. aprila 1909. godine, i do kraja te godine ostaju u Tuzli, a onda na poziv  Jove Jovanovića, pribojskog sveštenika, preseljavaju u Priboj, gdje Jovanka uči prvi i drugi a Veljko treći i četvrti razred. Jovanka u knjizi dr. Zdravka Antonića „Čubrilovići 1914. i kasnije“ kaže: „Škola je bila na lijepom mjestu, na brežuljku ispod koga je rijeka Janja. Pored škole izgrađena je za naš stan, lijepa trosobna vilica. Ispod nje mala terasica, a iza kuhinje velika terasa, na kojoj smo ljeti ručavali. Oko kuće je bila bašta koju sam ja pretvorila u čaroban cvjetnjak, izbrojala sam jednom 35 vrsta cvijeća“ i onda nastavlja dalje: „Naša kuća u Priboju je bila kao neko savjetovalište. Ko god je imao kakvu nevolju na sudu, na poreskom uredu, sa agom (bili su  kmetovski odnosi) dolazio je Veljki. Dolazili su čak i „Turci“ iz muslimanskog sela Teočaka“.

  U septembru 1913. godine rodila je kćerku Nadu, i posle Sarajevskog atentata i odbijanja Veljka da bježi za Srbiju, živjeli su u potpunoj neizvjesnostisve do uoči Ivanjdana (7. juli) kada je Veljko uhapšen i odveden u Sarajevo. Tako u Priboju ostaje sa kćerkicom Nadom koja je tada imala samo 8 mjeseci. Uz pomoć male uštedjevine i pomoć Srpske opštine iz Priboja koja joj je i dalje slala platu, iako je škola bila zatvorena (početak rata), otišla je u Sarajevo da bi tamo mogala da što prije posjeti svoga muža u zatvoru. Nakon odobrenja više puta odlazi u zatvorsku posjetu svome Veljku a onada su je vlasti protjerale iz Sarajeva, odakle uz pratnju detektiva dolazi u Tuzlu a onda je riješila da ide u kuću u Priboju. Po povratku u Priboj nije mogla da se smjesti u svoju kuću pošto su u njoj bili austrijski oficiri, tako da je zajedno sa kćerkom Nadom bila smještena kod sveštenika Sofre Gašića, koji je bio dobar Veljkov prijatelj. Nakon teškog vremena provedenog u neimaštinji, pošto je bio rat, uz pratnju žandara odlazi u Tuzlu a odatle u Gradišku gdje je zatiče i teško pogađa vijet o tome da je Veljko obješen u Sarajevu.

 Nakon završetka rata odlazi u Sarajevo, gdje završava Pedagošku školu i aktivno učestvuje u radu ženskih udruženja. Kada je kćerka Nada završila školu i trebala da počne sa studijem, preselile su se u Beograd, gdje je Nada upisala Pravni fakultet, a Jovanka je radila kao nastavnica na Mješovitoj građevinskoj školi.

 Penzionisana je u Beogradu 1944. godine, gdje je provela ostatak svoga života.

  Povodom proslave 120. godišnjice rada pribojske Osnovne škole, izdata je jedna vro interesantna monografija pod nazivom “Osnovna škola u majevičkom Priboju”, izdavač knjige je OŠ ”Veljko Čubrilović”.
  Ova vrlo interesantna i dragocjena knjiga, koja je objavljena 2001. godine, nastala je kao rad jednog širokog redakcionog odbora (koji svakako zaslužuje da se pomene) u sastavu: Slobodan Bogdanović, prof. iz Priboja, Mihailo Gligorević, direktor škole iz Priboja, Sreto Gavrić, nastavnik iz Lopara, Nikola Radovanović, nastavnik iz Priboja, Ranko Zeković, nastavnik iz Priboja, Jeremija Lazić, sveštenik iz Priboja, Radovan Bijelić, nastavnik iz Peljava, Vesna Jović, professor iz Priboja i Jovo Mitrović, nastavnik iz Podgore. Glavni urednik knjige je Dr. Zdravko Antonić.
  Tako je ostvarena dugogodišnja ideja o izdavanju jedne knjige, kao traga o nastanku, razvoju i djelovanju Osnovne škole u Majevičkom Priboju, koja bi objedinila sve istorijska, kulturne, etnološke, jezičke i druge podatke i osobenosti koji se odnose na ovaj kraj u užem i širem smislu.
Nikola Radovanović je dočarao geografske odlike i opisao majevička naselja i njihovu materijalnu kulturu, Dr. Drago Radovanović je obradio temu stanovništva i osobenosti majevičkog govora, Prof. Dr. Zdravko Antonić je imo zadatak da opiše istoriju Priboja i njegov prolazak i opstanak, kroz razne vladavine na ovim prostorima. Protojerej Jeremija Lazić se posebno osvrnuo na vjerski život u Priboju. Teme vezane za osnivanje i rad pribojske škole obradili su ostali članovi redakcijskog odbora.
  Redakcioni odbor je s pravom izrazio nadu da ova knjiga neće ostati samo hronika obilježavanja jedne godišnjice, već će poslužiti novim generacijama kao podsticaj za naredno i produbljenije pisanje o svom kraju i narodu.