Osnovna škola "Veljko Čubrilović" - Priboj
Osnovna škola u Priboju je jedna od najstarijih škola na ovom području. U ljetopisu je zapisano da je škola počela sa radom daleke 1880. godine. Kao većina srpskih škola u to vrijeme, i ova u Priboju je bila konfesionalna, školu je podigla crkva u svome dvorištu uz pomoć naroda, zgrada škole je bila izgrađena od drveta, odnosno prenijeta je jedna oveća zgrada iz sela Tobut. Prema pisanim dokumentima prvi učitelj je bio Pero Lazarević.
Kako navodi Dr. Jovan Cvijić, u svojoj knjizi Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem (1908), kaže se po zvaničnim podacima iz 1906. godine u Bosni i Hercegovini ima svega 253 državne osnovne škole, osim toga 70, koje izdržavaju crkveno- pravoslavne opštine. Jedna od njih je bila i škola u Priboju.
Nova školska zgrada, od tvrdog materijala (zidana), podignuta je 1893. godine takođe u crkvenom dvorištu, ova škola postoji i danas i poznata je pod nazivom
„stara škola“.
Pribojska škola je tada pokrivala sledeće podrućje: Priboja, Peljava, Tobuta, Mezgraje, Rastosnice, Teočaka, Rožnja, Brijesta, Podgore i Lipovica.
U knjizi Vojislava Bogićevića Istorija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini od 1453- 1918, Sarajevo 1965. na stranici 66 navodi se podatak u
kome se pominje škola u Priboju (kotar Zvornik) prije okupacije BiH 1878. godine.
Poslije sarajevskog atentata 1914. godine škola prestaje sa radom, a tadašnji učitelj u Priboju, Veljko Čubrilović, je uhapšen zbog učešća u organizovanju sarajevskog atentata na
austrougarskog prijestolonaslednika, i od strane austrijskih vlasti osuđen je na smrt. Obješen je u Sarajevu, 3. februara 1915. godine.
Škola u Priboju je odmah po završetku Prvog svjetskog rata obnovila rad, a početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine, ustaše iz Teočaka su zapalile
školsku zgradu. Tek 1947. godine počinje nastava u obnovljenoj školskoj zgradi i crkevnom domu. Godine 1956. podignuta je nova zgrada u kojoj učenici i danas pohađaju nastavu, a 1982. godine škola je
dobila i fiskulturnu salu.
U vrijeme otadžbinskog rata, škola je u više navrata bila pogađana minobacačkim minama, i tek je 1996. godine renovirana uz pomoć sredstava međarodnih organizacija "Childrens Aid" i "EHO".
Škola sada ima oko 300 učenika, zajedno sa područnim školama, i oko 35 zaposlenih radnika.
Izletište „Viva-natura„ na Busiji
Izletište „Viva-natura„ na Busiji se nalazi na reonu majevičkog planinskog vrha zvanog Busija (840 mnv).
U Gornjem Priboju se nalazi skretanje sa magistralnog puta Bijeljina- Tuzla prema izletištu koje je vidno obilježeno putokazem, i odatle se do izletišta stiže dobro urađenim putem u dužini od pet kilometara, koji je djelimično presvučen i asfaltom.
Inicijativu i prve korake ka uređenju ovog izletišta pokrenulo je eko-udruženje "Viva Natura" iz Podgore, mjesta koje se nalazi u podnožju navedene lokacije., a izgradnju i uređenje puta finansirali su Mega Drvo DOO Bijeljina, SO Lopare i građani sa ovog dijela Majevice.
Cilj udruženja „Viva Natura“ je da se kroz razne aktivnosti promovišu turistički i prirodni potencijali planine Majevice a od Busije napravi turistički centar koji bi bio dostupan svim građanima sembersko-majevičke regije, u perspektivi i turizma u cijeloj BiH ali i okruženju.
U sklopu izletišta na Busiji dosad je uređeno više od 2 hektara crnogorične i bjelogorične šume, na izletište su dovedeni voda, struja, postavljeni stolovi za izletnike, toaleti, uređeni sportski tereni za mali fudbal i košarku, teren za odbojku na pijesku, parking mjesta za automobile, uređena su i mnogobrojna mjesta za odmor i rekreaciju, mjesta za paljenje vatre kao i staze za šetnju.
Priboj (250 mnv) – Busija (845 mnv) planinarska staza
Polazimo ispred zgrade osnovne škole u Priboju (1) u pravcu Tuzle i nakon 100 metara skrećemo udesno prema Loparama, presjecajući raskrsnicu poprijeko dolazimo na stepenište kojim se kroz borovu šumu penjemo do platoa na kome se nalazi pribojska crkva a malo podalje u pravcu zapada i zgrada stare osnovne škole u kojoj je od 1910 – 1914. godine, kao učitelj radio Veljko Čubrilović. Prolazimo pored škole, koja nam ostaje sa naše lijeve strane, u pravcu zapada, kroz kapiju izlazimo na put koji dolazi sa naše desne strane i odmah zatim na rasksnici (2) skrećemo ulijevo da bi se nakon stotinjak metara odvojili udesno putem koji uzbrdo vodi prema Petrovića brdu. Nakon dvadesetak minuta izlazimo na makadamski put (3) kojim ulijevo nastavljamo dalje pješačenje. Sa ovog dijela puta iza naših leđa ostaje pogled na Kolobaru- Priboj i sa naše lijeve strane pruža se pogled prema jugu odnosno prema G. Priboju.
Ovim putem nastavljamo pješačenje dalje uzbrdo prema Petrovića brdu, nakon blažeg spustanja dolazimo na zaravan i raskršce puteva gdje mi nastavljamo dalje pravo. Nakon pola sata pješačenja ostajemo( polulijevo) na istom putu na raskrsnici koja se odvaja za D. Lipovice (4). Uskoro zatim sa naše lijeve strane, na pojedinim dijelovima puta, pruža se divan pogled na selo Lipovice i planinske vrhove Majevice. Na sledećoj raskrsnici (5) naš put nastavljamo poludesno izlazeći na aspfalt koji se ubrzo završava i prelazi u makadamski put kojim se krećemo sve pravo držieći se glavnog puta ignorišući sve puteve koji se odvajaju u ostale lipovačke zaseoke.
Nakon malo podužeg uspona tzv. Tojića ploča, put prolazi kroz šumu i na blagoj zaravni stižemo na raskrsnicu na kojoj se desno odvaja put za Labucku (6), mi dalje nastavljamo pješačenje ulijevo (ovo je jedino mjesto na kome treba posebno obratiti pažnju da se ne pogriješi).
Široki šumski put nas vodi dalje prema vrhu Busja koji nije tako daleko, spustamo se kratko u dolinu sa kućama sa lijeve i desne strane odakle se ponovo penjemo uzbrdicom i šumskim zemljanim putem koji nas ubrzo izvodi na makadamski put koji pratimo udesno i nakon petnaestak minuta stižemo na cilj našeg današnje pješačenja tj. planinski vrh Majevice zvani Busija. Oko koga se nalazi uređeni rekreacioni park.
Povratak možemo planirati stazom kojom smo i stigli do Busije, vraćajući se nazad i na mjestu gdje smo izašli na makadamski put skrećemo lijevo. Druga mogućnost je da dalje produživmo pravo putem koji koriste vozila za dolazak na Busiju i koji vodi preko Petkovića, dalje prema Lukićima gdje ostajemo na glavnom putu koji vodi udesno i nizbrdo niz Ɖerušu (Ɖerića stranu) do puta Tuzla – Bijeljina, na koji izlazimo skrećući ulijevo i nakon oko 2 kilometra pješačenja ponovo se nalazimo na mjestu odakle smo i počeli naš današnju maršutu (1).
Povratak preko Petkovića se ne preporučuje posebno u ljetnom periodu i u dane vikenda i praznika, pošto je povećana frekvencija vozila koja na neasfaltiranom dijelu puta dižu ogromnu količinu prašine tako da je zbog toga uživanje u ljepotama okoline znatno uskraćeno. Za pješačenje do Busije i nazad trebamo ponijeti dovoljnu količinu hrane i osvježavajućih pića, pošto cijelom dužinom puta ne postoje objekti uređjeni za potrebe izletnika, tek pri povratku (putem koji vodi preko Petkovića) na ulasku u mjesto Priboj se nalazi prodavnica trgovinske robe i restoran benzinske pumpe SAS Priboj.
Dužina staze iznosi oko 14 kilometara, najniža visinska tačka je Priboj sa 250 m i najviša visinska tačka je Busija 840 m, ukupno savladana visinska razlika iznosi oko 680 metara. Vrijeme potrebno za odlazak i povratak iznosi oko 5 sati.
Brana Sniježnica
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, pored sela Sniježnica, podignuta je brana na Rastošničkoj rijeci koja protiče kroz selo Rastošnica i u Priboju se ulijeva u
rijeku Janju. Prije početka radova na gradnji brane izvršena je eksprprijacija zemljišta koje je trebalo da zahvati novoformirano jezero u površini od 127 hektara i izvršeno je izmiještanje dijela
puta Priboj- Zvornik u dužini od nekoliko kilometara i izvršeno njegovo asfaltiranje. Gradnjom brane i formiranjem akumulacionog jezera, došlo je do potapanja dijela naselja Rastošnica. Pogodjeno
područje je isljeno i izvršene su nadoknade zemljišta i obeštenja mještana. Nažalost nije nađeno rješenje za zaštitu rastošničke crkve od potapanja (ili se nije htjelo takvo rješenje da pronađe) koja
je ostala na rubu jezera djelimično potopljena i ostavljena zubu vremena i propadanja.
Tako je nastalo Sniježničko jezero koje je sagradjeno za potrebe TE Ugljevik i regulacije nivoa rijeke Janje što je posebno vazno u ljetno periodu za rad TE. Ovo jezero je posebno interesantno
u ljetnom periodu, kako zbog kupanja i rekreacije, tako i za ribolov.
Najveća dubina jezera iznosi i do 60 metara, u čistim planinskim vodama Rastošničke rijeke koja se uljeva u jezero može se naći veliki broj vrsta ribe od kojih su najčešće pojavljuju: klen, šaran,
smuđ, babuška, štuka, pastrmke i mnoge duge.
Jedno malo podsjećanje kako je ova brana građena a posebno za one koji su rođeni poslije toga vremena.
Pijaca u Priboju
Ima još nešto po čemu je Priboj posebno specifičan, a to je pazarni dan ili pijaca, koja svake srijede okuplja veliki broj podmajevičana koji svoje proizvode i stoku nude na prodaju. Sa
druge strane tu su i mnogi potencijalni kupci za sve što se nudi. Pored i jednih i drugih veliki je broj i onih koji dolaze na ovaj sabor bez ikakve direktne namjere da nešto “pazare” ali taj dan im
je dobro došao da u toj masi sretnu nekoga od poznanika ili rodbine i sa njima popričaju, razmijene mišljenja, novisti i naravno usporede kako se “krecu” cijene, za ono što ih posebno interesuje, a
na kraju možda se odluče i da kupe ponešto što uopšte nisu ni planirali.
I tako ovaj skup naroda se ponavlja iz srijede u srijedu, iz godine u godinu...
Crkveni bunar
Crkveni bunar koga se mnogi Pribojci i Majevičani rado sjećaju i koji je veoma poznat po svojoj hladnoj i čistoj izvorskoj vodi. Nekada je taj bunar bio izvor sa koga se rukom zahvatala voda, kako kažu stariji, koji su to saznali od svojih roditelja. Kada su izgrađene crkva i škola koje su bile smještene na dva breščića razdvojena udolinom i baš u toj udolini se nalazio taj bunarić iz koga se voda zahvatala rukom. Kada se riješilo izravnati prostor između školskog dvorišta i crkvene porte, akcijama mještana i vrijednih školaca ozidana su dva kamena potporna zida koja su oivičavala budući plato i onda je izvršeno nasipanje i samim tim se morao zazidati izvor i tako od bunarića napraviti dubinski bunar.
Danas taj plato više liči na jednu prirodnu zaravan i ne podsjeća na stanje u kome se nalazio u davna vremena. Tako ozidani bunar koji nikada ni u najvećim ljetnim i
međudnevičkim žegama nije presušivao koristio se vijekovima kao što i dan danas nepresušno snabdjeva sve one koji se redovno koriste njegovom vodom i mnoge putnike- namjernike koji posebno u ljetnom
periodu rado svraćaju na ovo mjesto da se napiju hladne vode i uz to podsjete na prošla vremena.
Bunar je obnovljen 1996. godine i napravljena je Spomen česma posvećena svima koji živote svoje položiše na Majevici, braneći Srpsko ime i vjeru Pravoslavnu.