Podgora

  Podgora se nalazi pored puta Bijeljina-Tuzla sa lieve i desne strane i predstavlja jedno tipično majevičko selo. Raniji naziv ovoga mesta je bio Zlo Selo ali je 1955. godine promijenila naziv mesta, a pošto je sama smještena ispod vrhova Majevice ili u majevičkoj podgorini, dobija ime Podgora. Ovo naselje obuhvata prilično veliku  teritoriju i nalazi se u izvorišnom i gornjem dijelu toka rijeke Janje. S južne strane Podgora graniči sa vrhovima Majevice i Potraši, sa zapada se nalaze Lipovice, sa južne strane prostore Podgore zaklapa Brijest, i sa istočne strane su Prlovine i Skakovica
 Centar sela se nalazi u dolini pored samog puta Bijeljina-Tuzla i uz tok rijeke Janje. Podgorska osnovna škola je napravljena neposredno prije početka Drugog svjetskog rata, ali je njen rad počeo tek po završetku rata i dovršenju škole. Pored same škole 60-ih godina prošlog vijeka, izgrađen je i dom kulture.
   U poslednjem ratu je došlo do oštećenja i paljena u jednom dijelu Podgore ali su te teritorije zahvaljujući Vojsci RS i samih mještana, uspjele da vrlo brzo protjeraju okupatore iz susjednih muslimanskih sela i tako je Podgora ostala u sastavu Republike Srpske sa cijelom svojom teritorijom.

Uz materijalnu pomoć Međunarodne zajednice oštećena škola je obnovljena 1997. godine, i tako osposobljena za dalji rad.

Porijeklo prezimena selo Podgora, opština Lopare, Republika Srpska

Stanje iz 1969. godine

Terzići (4.k sv. Nikola), jedan od najstarijih rodova u selu, za dalju starinu ne znaju.

Jovanovići ili Orlovci (8.k sv. Nikola), isto kao i Terzići.

Trišići (12.k) od kojeg je: Mitrović (5.k)- (ukupno 17.k sv. Nikola) jedan od najstarijih rodova u selu. Poreklom su iz okoline Bileće u Hercegovini.

Simići (4.k sv. Luka), porijeklom od Trebinja u Hercegovini.

Aćimovići ili Stjepanovići (6.k sv. Nikola), porijeklom od Trebinja u Hercegovini.

Milovanovići, zovu ih i Livadari (3.k sv. Jovan), Jovo Trišić imao je mnogo zemlje, pa je doveo u selo Milovanoviće iz Peljava i dao im zemlju. Bili oni siromašni, pa ih tetka uzela sebi.

Petkovići (8.k sv. Nikola), su starinom od Predojevića iz Prerašca (Vrbica) u Gacku – Hercegovina. Predak je pobijegao što je ubio Smail-agu Čengića.

Spasojevići (2.k sv. Arhanđeo), njihova pretka Simu doveo iz (Tutnjevca) ujak im Stanko, deda Petkovića, pošto su bili ostali siročad.

Blagojevići (4.k), Simići (8.k), Ilići (8.k), Rakići 1. (5.k)-(ukupno 25.k slave sv. Nikolu), vode porijeklo od tri brata koji su se doselili iz Hercegovine. Ilića ima u Priboju -opština Lopare (2.k), Rakića u Tuzli i Proboju (1.k), i u Kuli u Bačkoj – Vojvodina.

Stefanovići (8.k sv. Jovan), porijeklom iz Crne Gore.

Rakići 2. (12.k sv. Nikola, neki prislužuju sv. Savu), su porijeklom iz Srbije.

Manojlovići ili Novčići (12.k sv. Luka), pradjed im došao iz (Peljava) od Jovanovića kao prizetko, na ženinu kuću.

Marković (1.k), otac doselio iz Čengića, kao prizetko na ženinu kuću.

Tomići (2.k), preseljeni iz Brijeste u Muzelje.

Nepoznate starine:

Jankovići (1.k sv. Nikola), okolina ih smatra starosjediocima, i Lazići (1.k)

Mnogi su se iz ovog sela odselili u Tuzlu.

Priredio Aleksandar Aksić Šarko

Azra-Beba Poznanović

  Ova žena „Narodni učitelj“ za koju s pravom možemo tako reći, ušla je u legendu podgorske škole i to prije završetka svog radnog vijeka.
Azra-Beba, djevojačko prezime Salihbegović, rođena je 10. januara 1939. godine u Bijeljini. U svome rodnom gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju, nakon udaje za Iliju Poznanovića završava Učiteljski tečaj u Bijeljini i 1961. godine počinje da radi kao učiteljica u Podgori.
Cijeli svoj radni vijek i sve do svoje smrti radila je samo u podrčnoj školi u Podgori.
Smrt je prekinula u njenom plemenitom radu 1991. godine.
Za svoj uspiješni učiteljski i plemeniti rad, Azra je 1986. godine dobila nagradu Plaketu Skupštine opštine Lopare.
Ali pored svega toga za nju su najveća nagrada njeni mnogobrojni učenici i sugrađani koji su je neizmjerno cijenili i poštovali. 

Gradnja podgorske škole

   Prije Drugog svjetskog rata Podgora nije imala svoju školu. Djeca dorasla za osnovno školovanje, školu su pohađala u Priboju. Školske djece je bilo malo jer je škola bila daleko a samo školovanje nije bilo obavezno. Mali broj domaćina, mahom imućnih, slao je svoju djecu u školu.

Dugo su viđeniji domaćini iz Podgore, Potrši, Brijesta i Gornjih Lipovica, kada se nađu na nekoj svetkovini, razgovarali o potrbi školovanja (osnovnog) sve dorasle djece sa ovog područja i izgradnji osnovne škole.

U Podgori je u to vrijeme bio knez Živan Petković, vrlo bistar i promućuran domaćin, koji je preko predsjednika opštine Priboj Blagoja Kerovića dobio dozvolu za gradnju škole za ova sela. Posle dogovora da se škola gradi na mjestu tadašnjeg molitvištva u Podgori, odmah je upućena molba Sreskom načelstvu u Tuzli da formira komisiju koja ća odobriti izbor zemljišta za gradnju škole.
Sresko načelstvo iz Tuzle je 3. maja 1938. odredilo komisiju u kojoj su bili: načelnik sreza tuzlanskog, glavni inženjer tehničkog odjeljenja u Tuzli, sanitetski referent sreza tuzlanskog, predsjednik opštine u Priboju i dva odbornika opštine u Priboju. Ta komisija se sastala u selu Podgora (tadašnje Zlo Selo) i pregledala ponuđenu lokaciju i napisala pozitivan izvještaj.

Tehnički odbor u Tuzli ponudio je tipski projekat za gradnju jednoučioničke škole čija je predračunska vrijednost, samo za prvu fazu gradnje (stavljanje škole pod krov) iznosila 81.747,40 din. Veliki je to bio iznos za siromašno područje, ali se ipak od te namjere nije odustalo, formiran je građevinski odbor i predračun po kome bi mještani dali 65.000,00 dinara u novcu, radnoj snazi i materijalu, država je prihvatila da iz budžeta izdvoji još 15.000,00 dinara i ostatak bi se sakupio dobrovoljnim prilozima.

Već 1937. i 1938. počelo je sa prikupljanjem materijala i na proljeće 1940. godine užurbano se počelo sa zidanjem. Bila su to “mutna” vermena ali se od započetih radeva nije odustajalo. Radovi su nastavljeni i 1941. godine, škola je stavljena pod krov te je Nezavisna Država Hrvatska 27. aprila prihvatila isplatu zaostalog duga i pregled izvršenih radova na školi. Rat je zaustavio dalji rad na gradnji škole.

Na proljeće 1946. opet su došli majstori, selo je angažovano i ubrzano se krenulo u dovršenje škole, koja je sledeće godine počela sa radom i upisom prve genercije đaka u ovoj školi.