Peljave

  Peljave pod ovim imenom se pojavljuju još u XV vijeku, tačnije 1458. godine. Ovo majevičko mjesto rasprostire se sa po pretežno beržuljkastom terenu između Priboja sa južne strene, Tobuta koji se nalazi sa zapada, Mezgraje koja sa Peljavama graniči sa sjevera i sa istoka teritorija Peljava oivičena je  prirodnom granicom, tokom rijeke Janje, sa Jasikovcem i Teočakom.
Veći dio naselja Peljava formiran je i smješten pored puta Bijeljina- Tuzla. U mjestu je odmah posle drugog svjetskog rata sagradjena osnovna škola, prodavnica, magacin otkupa, a kasnije i mlin kao i drugi objekti koji su imali posebnu važnost za stanovnike ovoga mesta.
Crkvena slave većine peljavskih domaćinstava je Sveti Pantelejmon, u  narodu poznatiji kao praznik “Pantelino” tj. 9. avgust. Uz taj praznik je nezaobilazno pomenuti i veliko narodno sijelo i vašar  pod u narodu uobičajenim nazivom “Plazulja” koji je daleko čuven na Majevici i Semberiji.
   Mjestani su 2000. godine započeli sa gradnjom svetog hrama „Sveta Marina“. Radovi na crkvi se polako prvode kraju i tako je 30.jula 2007. godine obavljeno osvještenje nove crkve u Peljavama.
- Malo detaljnije o istoriji Peljava iz knjige „Majevica – s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba“ Milenka S. Filipovića:.

Porijeklo prezimena selo Peljave, opština Lopare, Republika Srpska

Stanje iz 1969. godine

Selo Peljave je postojalo pod istim imenom još u 15. vijeku. Po predanju, u šumi Grabovima bilo je neko starinsko groblje, ali više nema nikakvih znakova od tog groblja. Nađe se samo poneki manji otesan kamen. Kažu da su tu bili „rimski“ grobovi. Oko 1930. godine Vasilije Delić je, krčeći u šumi, iskopao ćup starog novca. U šumi su Rustovima, na međi prema Priboju, ima nekoliko stećaka. Opšte je predanje da su nekad u selu živeli „Mađari“, pa se njima pripisuju i stećci.

Veruje se da je prva kuća od najnovijeg stanovništva bila u šumi Paniku. Tu je i danas šuma, koju su krčili doseljenici koji su tu dolazili. Svi u selu su bili čifčije/sluge; kako bi koji iskrčio, obraćao se nekom agi za pristanak da mu bude čifčija.

Najstariji doseljenički rod u selu su:
Živkovići – Stankići, čiji su ogranciŽivkovići (7 k.,), Tekići (7 k.,) i Nikolići (1 k.,).. Sve je to izišlo iz Živkove kuće. Slave Mratinjdan. Cvijan Živković (rođen 1904 god). nabraja ove pretke: Gavro, Pero, Živko, Petar, Stanko, koji je došao iz Hercegovine.

Antići (2 k., Đurđevdan) su ogranak Antića u susednom Tobutu, ali ih smatraju kao da su „starosjedioci“ u ovom kraju.

Delići. Prvi od njih je došao u Peljave u 18. veku. Urum, predak Delića (Urumovića) i on je krčio šumu (šuma je bila u selu do oko 1940. godine). Zauzeli su najbolju zemlju u selu. Ipak, postali su kmetovi Mehića iz Gornje Tuzle, a posle su se smijenjivale age iz Teočaka, Zvornika i Lokanja. Urum je bio od Bileća u Hercegovini. On je navodno imao sinove Ćetka, Mirka, Deliju i Peru, od kojih vode poreklo familije: Ćetkovići (19 k.,), Delići (18 k.,), Perići (8 k.,), Mirkovići (10 k.,), Gavrići-Đukići (1 k.,), Ivanovići (5 k.,). (Svi zajedno su loza). Perići i Delići su do pre 50 godina bili jedna familija, a sada se već uzimaju među sobom. Svi slave Pantelijevdan. Jedna grana Delića se zvala i Tomići – po jednom pretku. Od Delića ima iseljenih u Mezgraji, Loparama, Tuzli i Beogradu, Perića ima iseljenih u Tuzli i Sarajevu, a Ćetkovića u Tuzli i Beogradu. Predak Mirkovića je došao posle Uruma, ali je bio od istog roda u Hercegovini. Pojedinci iz ovog velikog i veoma uglednog roda kazuju i nešto drukčije o svom porijeklu. Neki kažu da se onaj predak koji se doselio zvao Gavro Urum i da se tako zvao što je bio iz Ercegovine iz Urumlije. (Sahranjen je u starom groblju.) Po Tomi unuku Gavrinom, Delići su se prezivali Tomići. Taj Toma se zatekao u selu kao knez kad je Austrija došla u Bosnu (1878. godine), a njegov otac Tešo je bio oberknez. Neki kažu samo da su Delići došli iz Uruma, što nije nimalo tačno. To predanje čuva samo neke aluzije na Urumliju, u kojoj na Majevici uopšte nema tačnih predstava. Urumovići su svakako prozvani po pretku koji se zvao Urum: kod Srba u Požarnici kod Tuzle, u podgorini Majevice, u upotrebi je lično ime Urum, a u Peljavama tako izgovaraju ime Hurem, koje je u običaju kod Muslimana u obližnjem Teočaku. Cvijan Delić (rođen 1901. godine) nabraja ove pretke: Pero, Milovan (rođen 1830), Toma, Tešo, Gavro-Urum. Prema tome, njihovo doseljavanje pada u vreme oko 1760. godine. Tešini sinovi su bili Ćetko, Ivan i Mirko, Toma je imao Gavru i Peru. Vrlo je zanimljivo ovo kazivanje: Urum je bio Musliman i imao sina Safera (što bi se moglo objasniti da su došli kao prividni Muslimani, dvoverci). Sefer se nije ženio i živeo je u jednoj kući sa nekim koji je bio od Antića, koji mu je bio pobratim, i takođe neženja, živeli su dugo, čupali tuđe ogrijeve za vatru. Jedno jutro našli ih mrtve: vjeruje se da su jedan drugog ubili.

Lujići (2 k.,), ranije Petrovići, i Mijatovići (3 k.,), koji se tako zovu tek od Drugog svetskog rata. Jedan su rod – Lujo i Mijat su bili braća – i slave Arlijevan, sv. Agatonika. Porijeklom su iz Hercegovine.

Jovanovići (6 k., Lučindan), su veoma staro koljeno u selu nepoznatog porijekla. Zajedničkog porijekla su i Vićići (1 k.,) i Radić M. (1 k.,).

Blagojevići (8 k.), i Mićići (12 k.,) su jedan rod, slave Jovanjdan i ogranak od Bobara u Loparama: došla odatle udovica sa sinovima. Bobari u Loparama porijeklom vode iz Pive u Hercegovini. Kažu da su im preci pobijegli iz Pive kad je Bajo Pivljanin isijekao neke Turke.

Obrenovići (2 k.,) i Mićići (7 k.,), nekada svi zajedno Krstići slave Lučindan, ali je Krsto bio Obrenov sin. Došli su posle Živkovića iz Crne Gore. Zovu ih i Lisice.

Simeunovići (13 k., Nikoljdan) zovu ih i Kneževići, jer je neki od predaka bio knez. Verovatno su zajedničkog porijekla s njima, odnosno njhovi su ogranci Ilići – Rakići (10 k., Nikoljdan) i Bojići (4 k., Nikoljdan). Nepoznato porijeklo.

Radići (4 k.,): otac im je bio dovodak od Trifkovića u Tobutu.

Benovići (2 k.,): otac im je došao za vreme Austrije iz Ugljevika ženi u kuću.

Dragićević P (1 k.), Pantelijevdan i prislužuje svoju staru slavu Đurđevdan, je došao ženi u kuću iz Čaklovice u Rastošnice kod Zvornika.

Priredio: Aleksandar Aksić Šarko

Crkva u Peljavama

  Hram u selu Peljave, parohija pribojska, započet je 1999. godine, blagoslovom Njegovog Preosveštenstva Episkopa zvorničko-tuzlanskog Gospodina G. Vasilija, dobrovoljnim prilozima i radom članova Građevinskog odbora i vjernog naroda ovog sela na čelu sa predsjednikom Milanom Živkovićem i potpredsjednikom Miroslavom Nikolićem i nadležnim sveštenikom koji piše ovaj tekst. Zemlju darova porodica pok. Ljubomira „Vinke“ Blagojevića iz Peljava površine 2000 m². Temelji buduće crkve su osvećeni na praznik Sv. Velikomučenice Marine – Ognjene Marije 30. jula 2001. g. Kum temelja je bio mladić Aleksandar sin Miće Ćetkovića iz Peljava.
Gradnja je trajala narednih godina a na praznik Sv. Marine 30. jula 2007.g. je svečano osvećena rukom Njegovog Preosveštenstva Episkopa zvorničko-tuzlanskog Gospodina G. Vasilija, uz sasluženje i prisustvo tri đakona, petnaest sveštenoslužitelja iz naše eparhije i tri sveštenoslužitelja iz majke Srbije i jedna monahinja iz Crne Gore. Molitveno učešće je uzelo preko hiljadu vjernika Majevice, Semberije i drugih krajeva. Na osvećenju-tronošenju nove crkve za kuma je proglašen Mićo Ćetković, otac Aleksandra kuma temelja, za kuma krstova proglašen je Jovo (Pere) Delića iz Peljava, a za kuma zvona je proglašen Milan Gavrić iz Peljava. Hram je opasala bezom Ljubica Jović sa porodicom iz Priboja.
Parohijani ovog sela i susjednih sela parohije pribojske i susjedne tobutske su osvjetlali obraz sa svojim prinosima za trpezu ljubavi nakon osvećenja koju je blagoslovio naš Episkop. I zaista se može reći, sve je sveto i čestito bilo i milome Bogu pristupačno. Neka ovaj sveti hram posluži kao lađa spasenja na životnom putu svih onih koji se u njemu budu Bogu molili i od Gospoda milost i zaštitu tražili. Amin.
  Protojerej stavrofor Jeremija Lazić