Narodni učitelj - Veljko Čubrilović
Jedna od najznačajnijih ličnosti vezanih za istoriju i razvoj Priboja, kako se tada običavalo da kaže - Priboj Majevički, je naravno učitelj Veljko Čubrilović.
Veljko je rođen 6. juna 1886. godine, u Bosanskoj Gradišci. Nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu i gimnazije u Novom Sadu, odlazi u Sombor na Pravoslavnu srpsku učiteljsku školu, koju završava 1905. godine i odmah po diplomiranju postavljen je za učitelja u Srpsku osnovnu školu u Tuzli. Sledeće godine upoznaje suprugu Jovanku koja je na njen lični zahtjev odmah dobila premještaj iz Bijeljine za Tuzlu. Bračni par Čubrilović 1910. godine dolazi u Priboj. Uz veliko zalaganje ambicioznog i visoko srpsko-nacionalno orijentisanog popa Jove Jovanovića kao i cijelog crkveno-školskog odbora, Čubrilovići su u Priboju dobili veće plate, bolje uslove stanovanja (imali su posebnu učiteljsku kuću sa tri sobe, terasom, cvijetnjakom, baštu za povrće, dobar bunar sa vodom) i veoma topao prijem među majevičkim seljacima.
Veljko Čubrilović je pored rada sa đacima, odmah po njegovom dolasku u Priboj, razvio veliku aktivnost medju omladinom i odraslima mještanima Priboja i okoline.
Osnovano je i razvijeno sportsko društvo "Soko", antialkoholičarsko društvo, "Pobratimstvo“, osnovana je "Narodna čitaonica" i Pododbor "Prosvjete".
Zahvaljujući radu na izgradnji sokolske organizacije u majevičkim selima i dobrim vezama sa sokolskim upravama u okolnim gradovima i posebnoj podršci koju je dobio od profesora Steve Žakule i svoga kuma Miška Jovanovića, Veljko organizuje u Priboju, na drugi dan Duhova 1910. godine, do tada neviđeni Sokolski slet na kome su se našli sportisti iz Tuzle, Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Priboja i drugih majevičkih sela. Zborovanje u Priboju i određena priznanja za pojedine sportske discipline, koja su stigla i do ovdašnjih seoskih mladića, urezana su toliko duboko u sjećanja ovoga kraja da se o tome do skora pričalo u razgovorima starijih mještana.
Brojna sportska takmičenja u kojima je uzelo učešće i jedan veći broj podmajevičana kao i čitava manifestacija sleta u Priboju uz prisustvo brojnog gradskog svijeta, ostavila je snažan utisak na okolinu i tako podigla ugled učitelja Veljka do velikih visina. Kao pripadnik "Narodne odbrane", Veljko je bio veza između pripadnika „Mlade Bosne“ i Srbije. Oružje za izvršenje atentata su Gavrilo Princip i Trifko Grabež prebacili iz Srbije do Tuzle i dalje, put Sarajeva, preko Veljka Čubrilovića i njegovih ljudi; Mitra i Neđe Kerovića i Cvijana Stjepanovića. Poslije atentata uslijedilo je hapšenje svih koji su imali bilo kakve veze sa njim, tako da je Veljko uhapšen u Priboju, 8 jula 1914. godine, i preko Zvornika i Tuzle odveden za Sarajevo.
U sarajevskom zatvoru Veljko provodi osam mjeseci, gdje je saslušavan, isljeđivan i na kraju osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Smrtna kazna je izvršena 3. februara 1915. godine. Njegovi najuži saradnici Mitar i Neđo Kerović osudeni su na dugogodišnju robiju, ali su 1916. umrli od mučenja, gladi i zime u austrijskim kazamatima. Cvijan Stjepanović se nakon raspada Austro-Ugarske vratio kući živ. Najmalđi učesnik Sarajevskog atentata bio je Veljkov mlađi brat Vaso, kasnije poznati doktor istorijskih nauka i akademik. Osuđen na dugogodišnju robiju, izdržao je sve muke i patnje austrijskih kazamata i bio jedan od malog broja preživjelih učesnika atentata.
Tako su braća Veljko i Vaso Čubrilović, upisali se u vječnu listu revolucionara i boraca za srpsko nacionalno biće i slobodu i ostaće da se pamte i pominju u svim sadašnjim i budućim pokoljenjima srpskog naroda, kako na ovim prostorima tako i mnogo šire. Kao vječni pomen i zahvalnost je i to da Osnovna škola u Priboju Majevičkom ponosno nosi Veljkovo ime.
Spomen biblioteka „Čubrilović“
Učitelj Veljko Čubrilović je svojim radom u Priboju, do dana kada su ga žandarmi Cara Franje Josifa odveli u kazamate Carevine iz kojih se nikada nije vratio, upisao je naše selo i našu Majevicu u udžbenik i svjetske i srpske istorije. Da znaju da to cijene, Majevičani su to dokazali prvo time što su školi u Priboju, odmah poslije završetka Prvog svjetskog rata dali njegovo ime, a 1972. godine su u istoj školi otvorili Spomen biblioteku. Bila je to prilika za Pribojce prije svega da se malo podsjete na braću Čubriloviće i njihove slavne dane. Zato je odziv na dan otvaranja Spomen biblioteke bio veliki i istom su prisustvovali i Vasa Čubrilović, brat Veljkov, koji je došao sa suprugom i sa Nadom, ćerkom Veljkovom. Došli su i ispisnici Veljkovi i Vasini koji su sa njima u ona vremena provodili mladalačke dane. Dr. profesor Vaso i Dr. profesor Zdravko Antonić su samoj školi darovali preko 2000 naslova raznih knjiga čime je biblioteka u školi prerasla od učeničke na mjesnu biblioteku.
Svečanosti su prisustvovali i najstariji ljudi sa Majevice i oni koji su otišli na više školovanje i koji su tada zauzimali značajna mjesta u Loparama, Tuzli,
Sarajevu i Beogradu.
Mještani su goste dočekivali ispred škole i to prvo one Majevičane koji su dolazili iz tih svojih gradova a onda svi zajedno familiju Čubrilović.
Poslije svečane akademije otvorena je i Biblioteka a sam Vaso je poslije svečanog ručka zasadio jedan bor u parku ispred škole.
poslednju pošiljku knjiga akademik Čubrilović je poslao po Dr. Zdravku Antoniću 6. juna 1990. godine, pet dana prije svoje smrti.
Danas ova biblioteka stoji na raspolaganje svojim čitaocima sa oko 11.000 naslova.
Jovanka Čubrilović, rođena Adamović
Ova hrabra žena-patriota, kao što je to bio i njen muž Veljko, značila je mnogo kako za sam Priboj i okolinu, tako i za cijelu Bosnu i Hercegovinu i njen srpski patriotski pokret, koji je u to vrijeme bio veoma jak i aktivan, naročita aktivnost zabilježene je među studentima i srpskom inteligencijom.
Rođena je 1. oktobra 1884. godine u Mostaru. U djetinjstvu je bila odgajana u patrijarhalnom duhu sa posebnom pažnjom na poštenje i čestitost, koji su joj u svakom pogledu usađivani duboko u dušu. Iako je u ranoj mladosti ostala siroče, niko od njih (šestoro djece) nije krenuo rđavim putem. Završila je osnovnu školu u Sarajevu, zatim Višu djevojačku školu i onda 1904. godine završava Učiteljsku školu u Karlovcu. Nakon toga kratko boravi kod svoje tetke u Austriji i u međuvremenu dobija postavljenje za učiteljicu u Bijeljini. Odmah po dolasku u Bijeljinu počinje sa radom sa ženama na razvijanju srpske nacionalne svijesti i tako je 1905. godine formirana „Dobrovoljna zadruga srpkinja“ prije nego što je bila osnovana u Sarajevu. Rad toga društva i ostalih srpskih društava stalno su ometale Austro-ugarske vlasti i za svaku posebnu aktivnost moralo se tražiti odobrenje vlasti.
Na Kongresu učitelja, koji je održan 1906. godine u Beogradu, upoznala je svoga budućeg muža Veljka Čubrilovića i odmah nakon toga zavoljela ga svom svojom dušom. Veljko je tada radio kao učitelj u Tuzli gdje je i Jovanaka, na njeno traženje, uskoro dobila mjesto učiteljice. U Tuzli, pored učiteljskog rada, vrlo aktivno učestvuje u revolucionarnom radu i prosvjećivanju srpskog stanovništva. Jovanka i Veljko su se vjenčali 12. aprila 1909. godine, i do kraja te godine ostaju u Tuzli, a onda na poziv Jove Jovanovića, pribojskog sveštenika, preseljavaju u Priboj, gdje Jovanka uči prvi i drugi a Veljko treći i četvrti razred. Jovanka u knjizi dr. Zdravka Antonića „Čubrilovići 1914. i kasnije“ kaže: „Škola je bila na lijepom mjestu, na brežuljku ispod koga je rijeka Janja. Pored škole izgrađena je za naš stan, lijepa trosobna vilica. Ispod nje mala terasica, a iza kuhinje velika terasa, na kojoj smo ljeti ručavali. Oko kuće je bila bašta koju sam ja pretvorila u čaroban cvjetnjak, izbrojala sam jednom 35 vrsta cvijeća“ i onda nastavlja dalje: „Naša kuća u Priboju je bila kao neko savjetovalište. Ko god je imao kakvu nevolju na sudu, na poreskom uredu, sa agom (bili su kmetovski odnosi) dolazio je Veljki. Dolazili su čak i „Turci“ iz muslimanskog sela Teočaka“.
U septembru 1913. godine rodila je kćerku Nadu, i posle Sarajevskog atentata i odbijanja Veljka da bježi za Srbiju, živjeli su u potpunoj neizvjesnostisve do uoči Ivanjdana (7. juli) kada je Veljko uhapšen i odveden u Sarajevo. Tako u Priboju ostaje sa kćerkicom Nadom koja je tada imala samo 8 mjeseci. Uz pomoć male uštedjevine i pomoć Srpske opštine iz Priboja koja joj je i dalje slala platu, iako je škola bila zatvorena (početak rata), otišla je u Sarajevo da bi tamo mogala da što prije posjeti svoga muža u zatvoru. Nakon odobrenja više puta odlazi u zatvorsku posjetu svome Veljku a onada su je vlasti protjerale iz Sarajeva, odakle uz pratnju detektiva dolazi u Tuzlu a onda je riješila da ide u kuću u Priboju. Po povratku u Priboj nije mogla da se smjesti u svoju kuću pošto su u njoj bili austrijski oficiri, tako da je zajedno sa kćerkom Nadom bila smještena kod sveštenika Sofre Gašića, koji je bio dobar Veljkov prijatelj. Nakon teškog vremena provedenog u neimaštinji, pošto je bio rat, uz pratnju žandara odlazi u Tuzlu a odatle u Gradišku gdje je zatiče i teško pogađa vijet o tome da je Veljko obješen u Sarajevu.
Nakon završetka rata odlazi u Sarajevo, gdje završava Pedagošku školu i aktivno učestvuje u radu ženskih udruženja. Kada je kćerka Nada završila školu i trebala da počne sa studijem, preselile su se u Beograd, gdje je Nada upisala Pravni fakultet, a Jovanka je radila kao nastavnica na Mješovitoj građevinskoj školi.
Penzionisana je u Beogradu 1944. godine, gdje je provela ostatak svoga života.
Put velikih škola
Prvi školci, kako su majevički seljani običavali da nazivaju one koji su tada odlazili u škole, sa Majevice su krenuli u vrijeme akcija na obnovi izgradnji ratom opustošene zemlje. Pojedini majevički seljaci su tada mudro procjenili da je za njihove sinove i kćeri bolje da umjesto na prisilni rad i obavezu, kako se tada zvala, svoju djecu pošalju na izučavanje škola, za koje je tadašnja vlast pružala mogućnost pohađanja. Tako su među prvima sa Majevice u škole u Tuzli krenuli; Dr. prof. Zdravko Anotnić iz Obršina, Dr. prof. Jovan Todorović iz Tobuta, geometer Čedomir Radovanović iz Prboja, prof. Danilo Lakić iz Brijesta i Radivoje Đokic iz Maleševaca.
Uvođenjem osmogodišnjeg školovanja u osnovnoj školi u Priboju, 1957. godine, u njene učionice se počeo slivati veliki broj đaka iz ovog dijela podmajevice; Priboja, Rastošnice, Tobuta, Lipovica, Podgore, Brijesta i drugih majevičkih sela, tako da je broj đaka dostizao cifru i do hiljadu i petsto upisanih učenika u jednoj školskoj godini.
Mnogi od tih đaka su kasnije nastavili svoje školovanje na zanatima i školama u Tuzli. Jedan znatan boroj svršenih srednjoškolaca je nastvljao školvanja na raznim fakultetima širom Jugoslavije, tako da je veliki broj ljekara, inženjera, sudija, magistara pa s pravom se može reci i doktora nauka, poteklo sa ovih naših majevičkih prostora.
Majevički đaci su u suštini bili dobri I uspiješni đaci, sjeme koje među majevičkim seljanima zasijao, narodni učitelj Veljko Čubrilovic je dobro klijalo, obrazovanju na Majevici nije više moglo ništa da stane na put. Taj put koji su prelazili tadašnji školci nimalo nije bio lak, već naprotiv trnovit i težak, i što je najčeše bio slučaj dug i predug, valjalo je Majevicu i Busiju pješice pregaziti po svakom vremenu i kijametu, kod svakog odlaska u Tuzlu i povratka iz nje. Tada se moglo od Gornje Tuzle a kasnije i od Požarnice do Tuzle stići i prigradskim autobusima, ali većina školaca taj dio puta je nastavljala pješice, jer nisu imali dovoljno novca za tu nesretnu autobusku kartu ili je novac ušteđen na taj način bio preči za plaćanje nečega što se nije moglo nikako izbjeći.
Sve ove poteškoće i patnje nisu sputavale mlade i uporne Majevičane u istrajanju i ostvarenju njihovih ciljeva, naprotiv one su za njih bile još veći podsticaj da taj svoj planirani cilj i mladalački san ostvare što je moguće prije i time „stanu na svoje noge“ i otkače se od grbače svojih napaćenih roditelja koji su tu istu Majevicu i tu istu Busiju, kao i njihova djeca, prelazili bezbroj puta odlazeći u Tuzlu i prodajom i kupovinom osnovnih potrebština obezbeđivali osnovna sredstva potrebna za njihovo školovanje i za preživljavanje ostatka porodice.
Na slici u ovoj koloni se nalaze đaci snimljeni 1962. godine u povratku iz Tuzle na zimski raspust . Inače oni pripadaju jednoj od prvih generacija koje su u Osnovnoj školi u Priboju završili osmi razred, nakon uvođenja osmorazrednog školovanja u ovoj školi.
Na slici sa lijeva na desno stoje :
- Antonić Antonije, mornar na brodu „Galeb“ , kasnije je postao majstor za remont turbina na termoelktrani, prvo u Tuzli , a zatim u Ugljeviku, penzioner, danas živi u Ugljeviku
- Dr. prof. Zdravko Antonić
- Savo Antonić, ljekar u penziji živi u Beogradu
- Kosta Stankić, završio fakultet NO , umro je u Tuzli poslije rata u BiH
Sjede sa lijeva na desno:
- Radivoje Ðokić, ekonomista u SO Ugljevik, danas u penziji živi u Ugljeviku
- Danilo Lakić profesor knjiženvosti, u penziji, živi u Priboju
- Čedo Radovanović, geometar u pezniji, radni vijek proveo u Rudniku Ugljevik
U koloni se nalaze po redu:
- Jovo Gligorević iz Priboja, rudarski inženjer, živi u Bijeljini i nalazi se u penziji
- Đokić Cvijetin iz Priboja, ekonomista, preminuo kao vojnik VRS boreći se za svoj narod i RS
- Mihailo Ilic iz Rastošnice, nažalost nema daljih podataka
- Mara Radovanović iz Priboja, diplomirani pravnik, živi i radi u Bijeljini
- Sekulić (rođ. Ilić) Radojka iz Priboja, pravnik, živi u Priboju i nalazi se u penziji
Monografija “Osnovna škola u Majevičkom Priboju"
Povodom proslave 120. godišnjice rada pribojske Osnovne škole, izdata je jedna vro interesantna monografija pod nazivom “Osnovna škola u majevičkom Priboju”,
izdavač knjige je OŠ ”Veljko Čubrilović”.
Ova vrlo interesantna i dragocjena knjiga, koja je objavljena 2001. godine, nastala je kao rad jednog širokog redakcionog odbora (koji svakako zaslužuje da se pomene) u sastavu: Slobodan
Bogdanović, prof. iz Priboja, Mihailo Gligorević, direktor škole iz Priboja, Sreto Gavrić, nastavnik iz Lopara, Nikola Radovanović, nastavnik iz Priboja, Ranko Zeković, nastavnik iz Priboja, Jeremija
Lazić, sveštenik iz Priboja, Radovan Bijelić, nastavnik iz Peljava, Vesna Jović, professor iz Priboja i Jovo Mitrović, nastavnik iz Podgore. Glavni urednik knjige je Dr. Zdravko Antonić.
Tako je ostvarena dugogodišnja ideja o izdavanju jedne knjige, kao traga o nastanku, razvoju i djelovanju Osnovne škole u Majevičkom Priboju, koja bi objedinila sve istorijska, kulturne,
etnološke, jezičke i druge podatke i osobenosti koji se odnose na ovaj kraj u užem i širem smislu.
Nikola Radovanović je dočarao geografske odlike i opisao majevička naselja i njihovu materijalnu kulturu, Dr. Drago Radovanović je obradio temu stanovništva i osobenosti majevičkog govora, Prof. Dr.
Zdravko Antonić je imo zadatak da opiše istoriju Priboja i njegov prolazak i opstanak, kroz razne vladavine na ovim prostorima. Protojerej Jeremija Lazić se posebno osvrnuo na vjerski život u
Priboju. Teme vezane za osnivanje i rad pribojske škole obradili su ostali članovi redakcijskog odbora.
Redakcioni odbor je s pravom izrazio nadu da ova knjiga neće ostati samo hronika obilježavanja jedne godišnjice, već će poslužiti novim generacijama kao podsticaj za naredno i produbljenije
pisanje o svom kraju i narodu.
Peti razred u novoj školi
Odmah posle rata iz godine u godinu sve je više i više bilo đaka tako da su učionice stare škole postajale pretijesne i onda se jedno vrijeme koristi crkveni dom, koji se nalazio na platou istočno od crkve, za održavanje nastave. Gradnjom nove škole iz tih „viših razreda“ četvorogodišnje škole često su uzimani malo jači i odrasliji učenici za radove na dovršenju nove škole kao što su izmedju ostalog bili radovi na podizanju crijepa za prekrivanje škole.
Osim pomoći na radovima završetka šklole radilo se i na uredjenju novog školsog parka i zasađivanju borova i žive ograde, koju su dovozili iz Bijeljine. Čak su đaci išli sa traktorom i u Goduš po drva kao ogrijev za školu.
Tako je 1957. godine formirano prvo odjeljenje petog razreda u kome su bila veoma različita godišta rođenja učenika. Za ta vremena to je bio jedan veoma veliki doživljaj pohađati peti razred u novoj školi i novim učionicama, razredni starješina je bio nastavnik matematike Miladin, porijeklom iz Srbije.
Ova generacija je završila osmi razred 1961. godine kao prva generacija koja je slavila „malu maturu“ u novoj školi u Priboju. . Tačnije, prije 60 godina.
Fotografija se nalazi u galeriji školske uspomene sa imenima učenika.