Tradicija se nastavlja
Vode rijeke Janje koja protiče kroz Priboj, na svom izlazu iz mjesta, od nedavno pokreće i vodeničko kolo nove vodenice, zadovoljnog vodeničara Anđelka Delića. Inače ovaj naš komšija je samo nastavio tradiciju vodeničara iz porodice Delić. Ova vodenica koja vec radi „punom parom“, i na obostrano zadovoljstvo kako njenjog vlasnika, tako i njegovih mušterija, koje se sve više vraćaju starom i životno važnom običaju, ishrane zdravom hranom, čemu je posebno zahvalan hljeb od kukuruznog brašna, nama svima poznatija kao „proja“.
Sama unutrašnjost vodenice je urađena sa "ukusom", i praktično; u jednoj prostoriji se nalazi pogonski dio, odnosno vodenički kamen i uredno raspoređene vreće napunjene sa žitom za meljaju i na drugoj strani gotova meljaja koja čeka svoga vlasnika i njeno preuzimanje.
U drugoj prostoriji koja služi za odmor vodeničara, pored male pećice nalazi se još i sećija i na čijem kraju leži jedan pospani mačak koji bezbrižno ‚prede’, u toplini ove odaje uz ravnomjerne zvuke vodeničkog kamena koji neumorno melje žito, koje je ovdje prispjelo, kako sa Majevice tako i iz njene šire okoline.
Nekada su život značile za ovaj kraj, pribojske vodenice
Kroz samo naselje Priboj protiču dvije rijeke; Janja i Labuđanka, na njihovim obalama su nekada radile mnogobrojne vodenice, koje su u ta davna vremena život
značile za stanovništvo ovoga kraja. Jedna od najvećih vodenica je svakako bila vodenica porodice Milovanović, koja se nalazi u samom centru Priboja, ali ona ne radi već duži niz godina.
Na rijeci Janji još uvjek rade samo vodenice porodice Delić, vodenica familije Tasovac i vodenica familija Jović i Jovanović.
Pored puta Bijeljina-Tuzla, na ulazu u Priboj, pored vodenice porodice Delić, stoji tabla sa obavještenjem „Vodenica radi“.
Stara vodenica kod Lopara se još ne predaje
Priboj - Glasovita Popovića vodenica na rječici Janji u Gornjem Priboju kod Lopara, iako dotrajala još radi, a vlasnici namjeravaju i da je obnove.
Vlasnici Popovića vodenice prezivaju se Jovanovići, ali je neki njihov predak bio pop koji je za jednog dobrog konja kupio njivu i šumu pored rječice Janje, sada nedaleko od magistrale Bijeljina - Banj brdo i izgradio vodenicu. Mještani su je u prvi mah nazvali popovom, a kasnije Popovića vodenicom, jer su se njegovi potomci prvobitno prezivali, prema očevom zanimanju, Popovići.
"Sada nas je trojica poredovnika. Mijenjamo se svakih sedam dana. Pomeljari nam dolaze iz mnogih majevičkih, semberskih i podrinskih mjesta, a ima ih i iz Federacije BiH. Meljemo kukuruz, pšenicu i ječam. Posla ima uvijek. Za dan i noć sameljemo skoro pet stotina kilograma. Nije kakva zarada, ali dopunjujemo porodične budžete" - kaže vodeničar Milivoje Jovanović, koji je vršnjak sadašnje vodenice.
Uprkos suši vode ima dovoljno, pa posao ne trpi. Kada je vode u dotoku previše, Jovanovići je odvode ponovo u korito Janje malim kanalom. Ove godine za to nije bilo potrebe.
"Vodeničar sam od svoje sedme godine. Bio sam i vozač u Tuzli, ali sam moj red u vodenici uvijek održavao. Nikada ga nisam preskakao. Ovo je najpoznatija vodenica na planini Majevici, u Semberiji, pa čak i dalje, jer prije mljevenja provijem kukuruz ili pšenicu. Tako odstranim svu nečistoću, pa je zato naše brašno uvijek čisto. U vrećama pomeljara svašta se može naći, čak i gvozdenih predmeta, pa zato pročišćavam žito" - kaže Milivoje.
Poredovnica u ovoj vodenici je i Radojka Jovanović, Milivojeva snajka, takođe, vješt mlinar. Muž joj je zaposlen, pa kada je njihov red, onda je ona vodeničarka.
"Prije nekoliko godina u smiraj dana neko je pokucao na vrata vodenice. Otvorila sam ih i nije nikog bilo. Kada sam htjela ponovo ući, primijetila sam jasno vlažne otiske nečijih stopala. Ličilo je kao da je neko gazio vodu, pa je mokre obuće ušao u vodenicu. Sve sam pregledala i nikoga nije bilo. Zaustavila sam vodenicu i pobjegla kući. Od tada meljem samo za vidjela. Uveče i noću u vodenici je moj muž" - kaže Radojka.
Drugih neobičnih događaja u Popovića vodenici nije bilo. Milivoje u šali veli da su jedino, dok je bio momak, dolazile djevojke iz okolnih sela, a da vila i vilenjaka nije nikada bilo.
"Nekada je od Banj brda, pa do kraja Priboja, u dužini od dvadesetak kilometara, na Janji bilo tridesetak vodenica. Sada, osim ove, rade još tri. Doduše, ima porušenih vodenica o kojima se njihovi vlasnici ne brinu, ali je prava šteta što se ti mlinovi ne obnavljaju. Posla bi bilo za sve nas, jer dolazi sve više pomeljara, čak i iz gradova, jer hoće zdravo vodenično brašno" - kaže Milivoje.
Ove godine, kada je omanjila voda, Jovanovići su ponovo otkovali vodenični kamen. To čini Milivoje, jer je vješt tom poslu. Veli, mukotrpan je to rad, ali otkovan kamen bolje melje. I bolje iznad njega pjevuši neumorno čeketalo.
Izvor- Srna 02.12.2011 10:50
Pruga, rudnik i „Mezgrajski ćiro“
Ubrzo nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske postaju sve jasnije stvarne namjere i razlozi okupiranja ovih prostora. Tako počinju širom Bosne i Hercegovine da se otvaraju rudnici za eksploataciju uglja i drugih sirovina iz njedara aneksirane države, eksploatacija šumskih bogatstava i svega ostalog čime su obilovala ova područja.
Da bi se ta eksploatacija mogla obavljati na što efikasniji i brži način bilo je potrebno uraditi bolje komunikacije i time omogućiti lakši i brži prevoz. Tako je Austro- Ugarska za vrijeme svoje vladavine Bosnom i Hercegovinom sagradila oko 700 kilometara uskotračne pruge i uzduž i poprijeko Bosne i Hercegovine građeni su putevi od strateškog značaja za Monarhiju.
Tako je i na obroncima Majevice, tačnije rečeno u Ugljeviku krajem 18. vijeka, odnosno 1899. godine, otvoren rudnik uglja. Prevoz uglja najčešće se vršio zapregama prvo do Bijeljine a onda i dalje do Bosanske Rače, odnosno rijeke Save. Takav primitivan način prevoza uglja nije omogućavao veliku proizvidnju tako da su Aurtrougari početkom Prvog svjetskog rata, odnosno 1916. godine nakon ofanziva u zauzimanju Srbije, odlučili da osavremene način prevoza i počinje gradnja uskotračne željezničke pruge od Ugljevika koja je preko Bijeljine vodila do Bosanske Rače. Prvobitna pruga kolosjeka širine 60 cm., završena je 1918. godine, odnosno jedan njen dio bio je gotov 1917. godine. Ukupna dužina pruge je iznosila oko 44 kilometra. Ova saobraćajnica je prije svega služila za prevoz uglja koji se obavljao u malim rudarskim vagonetima. Završetkom rata i formiranjem Kraljevine SHS saobraćaj na ovoj pruzi počinje da se odvija „punom parom“ i služi pored prevoza uglja, takođe i za prevoz putnika. Ubrzo zatim 1921. godine dolazi do rekonstrukcije pruge na standardnu bosansku uskokolosječnu širinu od 76 cm.
Samom izgradnjom ove komunikacije i savremene stanice za otpremu uglja koja se nalazila u Ugljeviku, rudnik je počeo da naglo povećava proizvodnju uglja, što je bilo
posebno izraženo 1922. godine.
Zbog proširenja runika „Ugljevik“ 1939.godine pruga je preko Bogutova Sela produžena do sela Mezgraja. U toku Drugog svjetsko rata ova pruga je imala veliki značaj i zato je bila čest cilj
napada i sabotaža partizanskih jedinica koje su tako htjele da spriječe eksploataciju i otpremu uglja koju su organizovali okupatori.
Prilikom povlačenja njemačkih jedinica sa ovih prostora na kraju Drugog svjetskog rata oni su pored ostalih pustošija koje su ostavljali iza sebe izvrsili i znatno oštecenje ove pruge a posebno na
njenoj dionici od Modrana do Mezgraje, tako da se posle rata ova dionica pruge morala praktično raditi iznova.
Do obnove pruge za Mezgraju koja je trajala do 1.maja 1947. godine, otkop uglja se vršio samo u Ugljeviku. Sabirna mreža koja je omogućavala dovoz uglja do sabirne stanice u Ugljeviku je i
dalje bila uski kolosjek širine 60cm. na kojoj je u funkciji bilo devet parnih lokomotiva i dvije parne lokomotive za standardni uski kolosjek (76 cm).
Vrijeme je učinilo svoje, kao i sama modernizacija željezničkog saobraćaja (normalni kolosjek), postepeno dolazi do ukidanja pruga uskog kolosjeka i saobraćaja na njima. Tako je na ovoj pruzi, kao poslednjoj te vrste u Bosni i Hercegovini, oproštajnu vožnju 26. maja 1979. godine vozio "Ćiro" sa oznakom JŽ 83-175. Ukidanjem ćire i zatvaranjem jamskog kopa, Mezgraja je kao i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima su ukinute uskokolosječne pruge, suočila se sa velikim odlivom stanovništva i laganjim odumiranjem sela. Istu sudbinu doživio je i Ugljevik koji je gradnjom TE Ugljevik i izmještanjem na novu lokaciju (Novi Ugljevik) koja se nalazi pored puta Bijeljina -Tuzla. Sjedište starog mjesta samim tim dobija i svoj novi naziv "Stari Ugljevik" i bukvalno rečeno ostaje bez stanovnika.
Mezgrajski ćiro
Renoviranjem pruge, koja je za vrijeme rata bila znatno oštećena, krenuo je Mezgrajski ćiro na svoje putovanje od Mezgraje do Bijeljine, prevozeći u svojim vagonima putnike sa ovog dijela Majevice za ravnu Semberiju i dalje. On je nekada predstavljao sinonim „odlaska u svijet“, u Bijeljini se presjedalo za Šid, a tek kada bi se putnik našao u Šidu, jer se Šid nalazio na „svjetskoj džadi“ odakle si mogao otići na kraj svijeta, kako se tada zamišljalo da je to najudaljenija tačka do koje bi se moglo stići.
Posleratne teške i siromašne godine prisiljavale su mnoge mještane majevičkih sela da sa ovim „Ćirom“ odlaze „trbuhom za kruhom“, a tada je za ovaj kraj to bio rad u Bačkoj. Za nekoga se govorilo tada „Otišao je u Bačku“, za naše podneblje to je bilo daleko i simbol uspijeha jer se tamo zarađivalo za osnovne potrebe egzistencije porodice koje je ostajala na Majevici. Jedina veza i prevozno sredstvo, za te prve radnike, je bio Mezgrajski ćiro.
Za ostale žitelje koji su gravitirali ovoj pruzi on je služio da se najčešće utorkom, pazarnim danom u Bijeljini, prevezu do pijace, tamo prodaju nešto malo što su sa sobom ponijeli, i u povratku uglavnom su se kupovali; žito, hljeb i „prasici“ (prasići) i sa tim istim „Ćirom“, vraćalo svojim domovima. Tim vozom su takode đaci iz Priboja i okoline putovali do Bijeljine, gdje su završavali „realnu gimnaziju“ (od 5 do 8 razreda), nakon koje su preko Majevice odlazili u Tuzlu u srednje škole.
Tako se narod sa Majevice, koja gravitira Mezgraji, godinama prevozio dok nije došlo do ukudanja Mezgrajskog ćire, krajem 60.-tih godina. Početkom 70.-tih godina urađen je asfaltni put od Bijeljine do Tuzle tako da je „Ćiru“ zamijenio autobus - zvani „pošta, kako se tada u narodu običavalo za njega da kaže ( jer je pored ostalog prevozio i poštu), koji je postao najčešće sredstvo prevoza Majevičana do ovih mjesta.
Moje prvo putovanje sa „Ćirom“ u svijet
„Ja sam sa kao učenik, Osnovne škole u Priboju, davne 1963. godine prvi put „otišao u svijet“, odnosno moj razred je išao u Novi Sad i zatim u posjetu
Beogradu.
Taj naš prvi kontakt sa svijetom o kome smo mi do tada samo imali predstavu iz mašte i prva vožnja u jednom vozu (Mezgrajski ćiro), za mene i moje drugove je bio kao priča iz snova. Na taj put pun
dječije znatiželje između ostalih nas je vodio Slobodan Bogdanović, tadašnji nastavnik u Priboju, a u Beogradu su nas dočekali studenti sa Majevice, između ostalih i Prof. Dr. Zdravko Antonić, koji
se nalazio na studiju u Beogradu.
Svi mi smo prvi put u životu vidjeli jedan grad, jedan pravi veliki grad, u kampu na Košutnjaku vidjeli smo kupatilo, ručali u restoranu ... Danas je to nekome, ko se rodio u bolja vremena, vrlo
teško opistati i dočarati kakav je bio naš osjećaj tada u susretu sa nama do tada nepoznatim stvarima, mjestima i svime što nas je na tome putu pratilo i okuživalo. Sve to je za nas bio nezaboravan
doživljaj i posle toga kratkog boravka u „svijetu“ ponovo nas je našem Priboju i našim kućama vratio nezaboravni, Mezgrajski ćiro".
( Majevičanin )
Zvuci vršalice na Majevici
Zvuci vršalica ne Majevici čuli su se tokom cijelog ljeta i dugi niz godina. Te mašine koje su gutale hiljade snopova ručno poževene pšenice, izbacivale su na
jednu stranu zrno a na drugu pljevu i slamu. Urod pšenice se unosio samo za jedan dan u ambar, a pšenica u ambaru značila je zdravlje u kući i sigurnost života i praznik za čitavu porodicu.
Polovne vršalice koje je tada nabavila pribojska Zadruga, bile su sinonim napretka u poljoprivredi koja je hranila Majevicu. One su se pojavile kao potreba da se izvrše pšenično snoplje, koje
su donosile nove sorte pšenice zajendo sa početkom upotrebe vještačkih đubriva. Tadašnji domaćini Majevice koji su na svojim seljačkim plećima imali odgovornost za mnogobrojnu čeljad svojih porodica,
poslije tragičnog eksperimenta sa seljačkim radnim zadrugama morali su da prelome preko svojih nejakih seljačkih pleća odgovornost za upoterebu i novih sjemena i vještačkih đubriva. Pitali su se
često tada da li neće vještačkim đubrivima zatrovati zemlju, imajućipri tome na umu svoju odgovornost ne samo prema svojoj djeci već i svojim unucima i praunucima. Školarci koji su ih uvjeravali u
prednosti novih agrotehničkih mjera teško su uspijevali da seljacima uliju povjerenje jer su prije svega bili mladi i kao svaka mladost sklona brzom uspjehu bez velikih napora. Današnja situacija u
cijelom svijetu, kada je u pitalju zaštita životne okoline, najbolje svjedoči koliko je taj seljak sa Majevice još tada bio odegovoran i koliko je ipak dalje vidio od tih školaraca.
U Zadruzi je bilo 5 vršalica koje su bile velike i teške jer su im i točkovi bili željezni. Nisu te mašine nikako bile za Majevicu već za neke ravne krajeve. Stoga je bilo i teških
povreda, invaliditeta i smrtnih slučajeva u primjeni tih mašina. Ali rad koji se njima obavljao, korist koja se sticala nije zaustavila njihovu primjenu.
Sa zvucima tih mašina sa Majevice počeli su polako da nestaju neki drugi zvuci i jauci. Sa Majevice je tada počeo progon gladi koja je do tada bila česta i koja je svoj danak uzimala u
bolesti i životu. Sa žitom podignut je i stočni fond omastila se trpeza seljaka a sa masnom trpezom nije bilo ni gladi ni bolesti.
Ali danas zvuci vršalice se gotovo i ne čuju na Majevici, njih su zamijenili opet polovni kombajni ali je i sve manje pšeničnih polja koja prestiru obronke Majevice.
Odred izviđača „Dujo Rikić“ iz Priboja - podsjećanje
Odred Izviđača „Dujo Rikić“, je nastao od čete izviđača koja je formirana u februaru, daleke 1977. godine u prostorijama osnovne škole u Priboju . Ova četa
izviđača je tada bila u sastavu izviđačkog odreda „Branko Jošilović“ iz Simin Hana, na čijem čelu je bio komandant odreda, Dragan Vasić, koji je mnogo pomogao oko formiranja i opremanja,
novoformirane jedinice. Na formiranju čete aktivno su tada radili: Jovo Mitrović, Slavko Lukić, Dragan Đurić, Živojin Rikić, i mnogi drugi, koji su bili spremni da žrtvuju svoje slobodno vrijeme i
rad, za organizovanje okupljanja i zbližavanje, pribojske omladine.
Formirana izviđačka organizacija je pobudila veliko interesovanje mladih u Priboju i okolini, a osobitost svega je bio sam program kojim se rukovodila ova organizacija, a to su
prije svega; razvijanje drugarastva, pružanje pomoći dugima, orjentacija i snalaženje u prirodi, topografija , signalizacija, prva pomoć, prezivljavanje u prirodi i podsticanje i formiranje mnogih
drugih korisnih navika kod svojih članova i pripadnika.
Tako je vrlo brzo došlo do formiranja i druge čete i izviđača, tako da su se stekli uslovi za osnivanje, nove formacije tj. odreda izviđača.
Osnivačka skupština odreda održana je 27. novembra 1977. godine u prostorijama čitaonice u Priboju, uz prisustvo velikog broja izviđača i mnogobrojnih gostiju. Odred je dobio ime
po narodnom heroju, iz drugog svetskog rata, Duji Rikiću iz Jasika- Lipovice i za prvog komandanta odreda izabran je bio Jovo Mitrović, učitelj iz Podgore.
Izviđači Priboja su bili aktivni u svim akcijama koje su u to vrijeme vođene na području MZ Priboj, opštine Lopare i šire. Kasnije je došlo do formiranja još nekoliko izviđačkih odreda na području
opštine Lopare, tako da dolazi do formiranja Opštinskog saveza izviđača Lopare. Na više održanihe takmičenja, opštinskog saveza, izviđaci iz Priboja su redovno osvajali zavidne rezultate.
Pored izviđačkih takmičenja na nivou opštine, odered je aktivno uzimao učešće i na mnogim drugim takmičenjima regionalnog i saveznog karaktera, tako da su njegovi clanovi, i takmičarske ekipe,
ostvarivali zavidne rezultate .
Tako se ova organizacija može sa ponosom pohvaliti, da je u to vrijeme neprestano vaspitavala i obrazovala svoje članove, razvijala je jedan zdrav i pošten duh kod tadašnje omladine, Priboja i okoline. Naravno veliki broj mladih ljudi je prošao kroz ovu organizaciju i u njoj je zadržao manje ili duže vremena, svi oni nose sa sobom mnogobrojne nezaboravne izviđačke uspomene i velika poznanstva koja su često umjela da postanu važan dio ličnog, porodičnog pa čak i poslovnog života.
Odred izviđača je prestao sa radom krajem 80. godina i tako je, pribojska omladina, nažalost istupila iz jedne svjetske (skautska) organizacije od preko 218 miliona članova u preko 200 zemalja svijeta.