E-mail - Kontakt
Loading

Kazivanja naših Majevičana

  Da li smo se ponekada i sami zapitali; "Da li i ja sam imam šta da zapišem interesantno iz moje prošlosti, kako bliže tako i one koja polako ali sigurno blijedi iz moga sjećanja?"  Prolazi dan za danom, i svi oni su povezani u mjesece a ovi opet spetljani u godine… prolazi vrijeme „kao mutna voda“. Sve je to normalno i ništa posebno, ali jedna od te „normalnosti“ je i to da mi postajemo sve stariji i stariji i najčešće kao posledica svega toga,  postajemo sve zaboravni i zaboravni. Kako se kaže da je svaki čovjek, jedna priča za sebe, tako svako od nas ima i neka svoja sjećanja na sve ono što nas je okružavalo u našoj mladosti u našoj prošlosti. Zaokupljeni  dnevnim obavezama ta naša sjećanja izlaze na površinu našeg razmišljanja sve rjeđe i rjeđe prostije rečeno, ona polako ali sigurno  padaju u duboki zaborav.  Ne kaže se bez razloga: „Život piše romane“.

Vera Mujbegovic: TUZLA MOJE MLADOSTI

Knjiga je nesvakidašnjo vrijedno i značajno kazivanje o nekadašnjim vremenima, o Tuzli iz te i današnje perspektive , sjećanje, ali i spomenik na jedno vrijeme u beskrajnoj galeriji likova, junaka i ličnosti.

(Oslobođenje – Online)

Pop - Radovanova Stanija

Putne bilješke Božidara Nikašinovića- Vrščanina sa puta preko Majevice prema Pribojskoj crkvi uoči Arlijevdana 1891. godine

  U oči Arlijevadna putovaću preko Majevice; nešto da obiđem te krajeve, a nešto da posjetim neke svoje prijatelje. Istina, dugo se nijesam mogao zadržavati; ali volio sam i tri dana slobodnog vremena da provedem u toj gustoj šumi, nego da po varoši zijam po čitav dan.

Uzmem pod najam jednog konja. S njime se nijesam mogao pohvaliti; bijaše neki matori, onizak đogat, štropav u stražnjoj nozi. Inače poslušno marvinče, koje svome lijenom gazdi više zaslužuje, nego on sam. Iza po dana, oko trećeg sahata, krenem se na put. Bijaše nebo vedro, a omarina pritisla. Prižeglo sunce, da čovjek ne more disati.

 Udarim zvorničkom cestom, a niže Simina hana svratim na lijevo penjući se priječicom uz Majevicu. Koje spor konj, koje velika omara, trebalo mi je najmanje pet dobrih sahati od D. Tuzle do vrh karaule na Majevici.

 Nijesam ni sahat na Majevicu išao, a sa jugo-zapada počeše svjetlice sijevati. Sunce je još dosta visoko stajalo, ali ja sam se ipak pobojao, da me ne uhvati kakva bura u sred Majevice. Potjeram svoga đogata, ali gladno marvinče kao da nije mnogo shvaćalo moju zabrinutost. Strmi obronci, isprovaljivane i izlokane bogaze, ispucala zemlja od suše, zažališe se na đogata, te sjašem s njega, pa s njime zajedno pješe. Gdje nađem malo hlada, tu sjednem. da se mrve odmorim, a mirni đoga upotrijebi taj odmor, pa pribira oko mene sprženu i izgaženu travu. Među tijem sunce je već bilo na zahodu, a oblaci se počeše sve većma prikupljati. Omara je još više pritisla i ja sam za sigurno očekivao skoru bujicu, samo sam se žurio, da iziđem na vrh, pa onamo nizbrdice lakše će ići.  

 Požurim se uz brdo, ali je brdo brdo, što god brže žuriš, sve se sporije penješ. Pogledam više sebe i vidim, da se za dobra tri čereka mogu na vrh uspeti. Požurim opet jadnog đogata, obećavajući mu dobar timar na konaku; ali on otresaše samo ušima i mahaše repom, braneći se od muva. Oblaci, kao da na krili lete, prekriše časom čitavo nebo. I koliko bješe mrak smračio šumu, toliko je više smračiše i oblaci. Pogledam više sebe, ali vrha ne vidjeh više. Bijaše ga obvila tama od gustijeh oblaka.

 Stupim već u šumu, što bijaše pod vrhom. Neki hladni vazduh, pun vlage, polije me i osjetim studen. Slab vjetar njihaše drveće, a gusto lišće poče nekako tajanstveno da šušti. Obazirući se oko sebe, gledah ima li igdje žive duše. Zadnje kuće, što su pod planinama, ostavih još prije dva sahata.

 Najposlije s teškom mukom uspnem se na vrh. Mrak se bijaše po sve uhvatio, a po meni padaše neka vlaga. Oblaci se bijahu spustili do na vrh drveća.

Nekako mi bijaše hladno oko srca. Preda mnom je gusta nepregledna šuma poznata kao najsigurnije leglo hajduka i razbojnika, ložište divlje zvjeradi, a ja kraj sebe imam samo mali oštri nožić i slabog štropavog konja. Osim toga, nijesam znao pravog puta, koji će me odvesti Pribojskoj crkvi. Istina, da sam jednom već prošao tuda, ali sada mrak ne dade mi, da raspoznam pravi put, jer sa karaule vodi pet do šest bogaza na razne krajeve. Da je bilo vedro, možda bih mogao razaznati put, pa dobar pješak sletio bih za dobra po sahata. Osim toga na mnogim mjestima uz usku bogazu nalaze se provalije tri do četiri stotine metara duboke; konj nepoznat u ovijem krajevima; ne daj bože nesreće, zgruvaćemo se oboje i bez traga i bez glasa.

 Najposlije obazirao sam se, ne bi l' gdje god ugledao kakvu kolebu, da prenoćim, a konja da pustim u šumu da pase, pa šta mu Bog da. Ali u mraku ne mogoh ništa vidjeti.

Šta sam znao drugo, već hajde, kud si pošao? Odlomim dobru toljagu, pa povedavši konja za uzdu, uniđem u gustu šumu. Munje su počele sijevati, a krupna kiša stade padati. Da sam ruku metnuo pred oči, ne bih ie mogao vidjeti, tako se stisnuo mrak. Kad sijevne munja, a one grdne stoljetne bukve stoje kao kakvi divovi, a neprokrčeni i gusti šiprazi predstavljaju svakojake oblike, pa uzbućujući maštu, ulijevaju strah, da sam uvijek pomislio, sad će nastupiti borba sa kakvim međedom, vukom, ja li divljim krmkom. Vukući svoga đogu, u jednom zasta. Pomislih u sebi, sigurno je što namirisao. Stanem ga za uzdu vući, ali on ni koraka. Bivši mrak i ne mogući da vidim, opipam mu uši, da li njima striže, ali jadni đogo otrombolio uši. Zastanem malo, pa ga poslije opet povučem, a on kao da bi htio poći, ali kao da ga nešto za država. Pustim uzdu, pa obiđem od ostrag, da se nije u što upleo. I zaista, neka grana zaplela se za menčikov, što bijaše privezan na sedlu za sećiju. Onako u mraku napipam granu, pa izvadivši nožić, prerežem je i đogu oslobodim.

 Putalja vođaše strmo; s jedne i s druge strane dizahu se gorostasne bukve. Gdje se bogaza sužava, tu sam lupnuo o kakvu bukvu, da su mi sva koljena izlupana bila. Kad naiđem na kakvo strmo mjesto, pipam štapom prvo, pa onda se polahko sklizam. Suvo lišće, a po njemu voda, pa izmiješano sa žutom zemljom, natjeraše me, da sam više puta uvidio, da je probitačnije, da se sa čitavom donjom polovinom tijela sklizam, nego samo nogama.

 Moglo je biti dva sahata, kako se po mraku pribijam, a nikako da ugledam kakvu kuću. Kiša je prestala bila, ali sa drveća padahu još jednako kapljice. Strah i uzbuđenje, koje bijaše isprva mnom ovladalo, presta i oči su mi se privikle mraku. Ipak za to slatko sam čeznuo za kakvom kućom, sjegurnim skloništem i suhom ložnicom, koja je mom izlomljenom tijelu tako nužna bila.

 Nije prošlo ni čerek sahata, a preda mnom se ukaže čistina. Bože pomozi; pomislih, izađoh iz šume! Mora ovdje, da je nekakva kuća. Zastanem malo, ne bih li čuo lavež pasa, ja li kakav znak od života. Krenem tom čistinom i ujednom ugledam neku malešnu svjetlost, a u tom zapjevaše i orozi. E, Bogu hvala, pomislih, tu je kuća. To je moglo biti doba među jacijama.

 Požurim prema svjetlosti i poslije nekoliko dekika stignem do ograde. Nijesam znao u mraku, gdje su vratnice, a s konjem ne mogu preko ograde. U tom se začuše psi, te navališe na me, da sam se jedva branio. Šta sam znao drugo, već da vičem ukućane, da me uvedu.

 „O - o - o, domaćine !" Povičem, a glas se u onoj tišini gubljaše u dalekoj šumi. „ O - o - o, domaćine!“ Povičem opet, a na kući se otvoriše vrata. „Ko - je....? Odazva se neki ženski glas. „Pu...tni...k!" Odgovorih. „Ho...di  ...pri...ve...di...me!“ , „Če...kaj....!" Bijaše odgovor I poslije kratkog vremena ukaza se žensko čeljade, noseći u ruci zapaljeni luč i goneći paščad.

 Uđem u kuću, a ono žensko čeljade za mnom. Bijaše to ljepuškasto djevojče sa živim očima, opaljenim licem i punačkim, oblim prsima, u bijeloj, dugoj, seoskoj košulji, opasana nekom maramom.

 Kuća bijaše prostrana a u njojzi veliko ognjište i nad njime gvozdene verige, na kojima visaše veliki, bakren kotao. U dnu kuće stajaše drven dolaf, koji udaraše na mlječnu kiseliku, maslo, kajmak i sir; a pokraj dolafa stajaše drvena brema (fučija) sa vodom i na njoj kositrov sahanić. Pokraj duvarova bijaše nekoliko tronožnih, drvenih i niskih stolica i jedna klupa.

 „Čija je ovo kuća?" Upitam djevojku. „Popa Radovana." Reče ona skrstivši ruke na prsa i gledajući preda se.

„A je li pop Radovan kod kuće?“ Ona ne odgovori ništa, već uđe u sobu, za čas iziđe pop Radovan.

 Vrlo visok i snažan čovjek, crnomanjast, sa gustom kosom i bradom. Žive oči, ali ipak pune izražaja neke osobite stalnosti i snošljivosti. Lice mu bijaše izgrđeno ospicama, ali jedrina ispunjavaše duboke brazde. Na njemu bijahu pokraće gaće od debelog platna, podulja košulja, skoro do koljena, bosonog, a na glavi imađaše masnu kamilavku, grčkog kroja, koju nose svi sveštenici, koji crkvom svojom potpadaju carigradskom patrijarhatu. Po pasu bijaše opasan jednim komadićem crvenoga pasa, koji je valjda nekad služio kao šalvara.

 Moglo mu je biti oko trideset i dvije godine. Deset je godina kako popuje i za to vrijeme zaslužio je: malu kućicu sa komadićem livadice, popadiju i troje dječice, nekoliko krmača za rasplod i konja, na kome jaše, kad po svojoj nuriji hoda.

 Pozdravim se s njime i kazavši mu svoje ime, upitah ga, bih li mogao konakovati. „Bi, što ne", odgovori pop Radovan. „Kuća nije Bog zna kakva; ali što Bog dade, evo ti."

 Uzmem malu, tronožnu stolicu i sjednem kraj vatre. S ognjišta dizaše se dim kroz tavanicu. Uze i pop Radovan stolicu i sjede kraj mene.

 „Kako se zove ovo selo?" upitam čarkajući vatru, da osušim mokro svoje odijelo.

 „Zovu ga: Zlo Selo." Odgovori pop mećući drva na vatru.

 To sam ja dobro onda zalutao. Od Zlog Sela, pa do Pribojske crkve imade dobar sahat i po konjskoga hoda. „Ti si gospodine gladan", reče pop i ustade sa svoje stolice i ode u sobu.

  Lepuškasto djevojče iziđe u kuću i stade po drvenom dolafu premetati. Pa za tijem uzme malu, bakrenu tavicu, prinese je vatri i ulupa petoro jajca u mast, koja se poče već topiti; a pop uze jednu stoličicu i metnuvši na nju drvenu siniju, izvadi iz dolafa komad pogače i slanine, u šaku soli i jedan zvornički nož, pa to mete na siniju i sjede opet kraj mene. „Jesi li oče, odavna u ovom selu?" „Od kako popujem." „Popuješ li odavna?" „Na cvijeti biće deset godina." „Je li ti ovo šći? „Jok, svastika." „Imaš li djece." Pop ušuta malo. „Imam tri muškića." „Nek ti ih Bog pokloni!" Pop ušuta gledajući u vatru. Ja se okrenem djevojčetu, da vidim, šta ono radi, jer je moj stomak osjećao osobitu naklonost spram nje. „Je li vam kolika zadruga?" upitam popa, obrnuvši se njemu. „Slaba; ovo što nas je . . . "

 U tom se od sobe otvoriše vrata i neka starica, zbrčkana lica, upalih očiju i bez zuba, sa bijelom jemenijom na glavi, viknu: „oder pope, oder!“ Pop usta i ode u sobu. „Je li ovo popova mati?" upitam djevojče. „Punica." Pogledam djevojče ispod oka. Na njezinim crtama ležaše neka osobita ozbiljnost. Oči krupne i mirne, a na njima veliki kapci sa dugim trepavicama. Čitav izraz njezinog lica prestavljaše mi neku osobitu ozbiljnost, povjerenje, neko poštovanje i na nijednoj crti nijesam mogao vidjeti zaneseni pokret, što ga goni krv mladoga života, što se na rijetko kojoj djevojci ne opazi. Ne vjerujem, da joj je moglo biti više od osamnaest godina, a ona bijaše potpuno zrela. Hladnokrvnost njezina ulijevaše čovjeku uvjerenje, da je ona bila od onih ženskinja, koje još u ranim godinama osjećahu svoj teški život; kreće se, živi, radi i osjeća po nekim pravilima i uvjerenjem, da drukčije ne more biti; među tijem imaju najviše toplote, da zagriju sladost porodičnog života. Šuteći donese mi čimbur u nekom šarenom pjatu i metne preda me, a ona se ukloni za mojim leđima.

 Stanem komadićem umakati u čimbur i jesti, ama iz sobe, kud je pop otišao, dolazaše mi do ušiju isprekidano ječanje. Pomislim u sebi: evo ti belaja, još mogu i na babinjama biti. Tješilo me je, da sam muški putnik, pa ne će imati na me ništa da zažale. Bože, samo na dobro okreni! Poklopim se opet po onom čimburu.

 Vrata se otvore, a pop opet dođe i sjede kraj mene. „Hrani se, gospodine", reći će i zabaci kamilavku na potiljak. „Eto, da je Bog do ona na nogama . . . " Tu zasta i poče na rukavu čupkati kraj od košulje. „Ma ja hoću sve da upitam, da ti se nije što dogodilo?" „Prostićeš,- odgovori pop, oborivši glavu - neka j'e tebi na zdravlje, ona moja nešto je baš plaho slaba?" „Zar popadija?" „Ja. „Od kad?" „Taman će se sjutra navršiti dvanaest nedjelja." „A od čega boluje?" „Ma kako ću ti reći - pravo ne znam ni sam. Suši se, suši, ništa ne jede. Po cijele noći ne spava od sretnog kašlja. „Pa čime se liječi?" „Dovodio sam i dovodio i ljudi i žena: davali joj nake trave, mazali je nekim sokovima, kupali je u bogojavljenskoj vodici, pa sve boš. Svakim danom gore, te gore." „A jesi li dovodio doktora?" „Kako to?" „Hećima jesi dovodio?" „Ja šta sam! Slao mu u Tuzlu svoga konja i plaćao mu sve po pet forinti, što jednom dođe; dobavljao iz Tuzle sve nake skupe lijekove, pa sve hajir. Pa sad je ostavio, pa što joj Bog naredi."

 Uhvati se za bradu i stade je čupkati, a oči mu dobiše osobit sjaj. Čas po, pa ruku opet skine, pa ko kad je čovjek uzbuđen, ne zna ni sam šta će s njima. Ili čarka u vatru, ili diže kamilavku, ili čupka bradu, košulju, ili podiže i gladi kosu, ispravlja se, savija; jednom riječi, čini sve, samo ne ono, što je prirodno. „Da će Bog, pa će to sve dobro biti!" „Ma i ja mu se molim; neka mu je slava i milost!" I podigne oči, metnuvši ruku na prsa i uzdane. „Nijesam nikakva zla učinio, da me vako ljuto ucvijeli." Tu obori glavu i stade opet u vatru čarkati. „Šta ću jadan sa ono troje crvića?! Pop sam, djeca bez majke . . . a ona . . . znaš, gospodine, ne bi mi, čini mi se, toliko žao bilo, da nije onako dobra bila, ma mehlem, da je čovjek na ranu privije .... haj, haj!" Uzdane i prevuče rukavom od košulje preko očiju, koje se bijahu navodnile. „Što vidiš ovo malo sirotinje, sve mi je ona zakućila i bijaše dobro pošlo, ama eto kud će ta nesreća...." „Spava li bonica?" „Jok!« „A ko je kod nje?" „Mati joj." „A bi li mogao ja unići?" „Bi, što ne."

 Ustadosmo i uniđosmo. Omanja sobica, čisto obijeljena, su dva prozora. Na istočnom zidu visaše sv. Nikola i pod njim malo kanđelo od tuča, a niže, mali astalčić, prekriven seoskim peškirom i na njemu popove knjige, petrahilj i mali drveni krstić. Kraj zapadnog zida stajaše neobojen krevet u najprimitivnijem obliku i na njemu ležaše bolesnica; niže nogu bijaše u duvaru pribijen klin i na njemu visaše lijep seoski peškir, a pod njim kalaisani ibrik sa vodom. Po sobi bijaše prostrto parče vehda ćilimčeta, a u jednom ćošetu, na malom šiljtetu, ležaše dijete u povojima. Na sred sobe gorijaše fitilj, nasaćen na vrlo visokom, gvozdenom čiraku i davaše dosta slabu svjetlost.

 Po onom djevojčetu mogao sam odmah poznati sestru joj, samo su joj crte mnogo življe, ma da ih boljetica dosta izbrisala. Krupne oči kao i u djevojčeta, ali pune neke milote i zanosa, osobito, kad te sa strane pogledaju. Produguljasto lice bijaše bijelo i blijedo, a u tankim usnama ne bijaše ni kapi krvi. Nad krupnim očima savijahu se crne, duge obrve.

 Kad smo unišli, starica ustade sa postelje na kojoj sjeđaše, a bolesnica otvori oči. „Kako si popadijo?" upitam je, uhvativši je za slabu ruku. A ona mrdnuvši samo malo glavom, gledaše u mene. „Zlo, gospodine", odgovori starica, tarući suze. „Ništa ne jede, a kašalj zadavi je“. Popadija obrne svoje oči njojzi. „Ne mere da spava, a san insana najgore iskr'a. Iskuvala sam joj danas jedno pile, pa ne znam, da li j'e tri put kusnula. Činili smo svašta pa ništa ne pomaže; ja da milostivi Bog s njom na dobro pomisli!"

 Popadija svrne očima na popa, pa se zacijeni od kašlja. Pop je prihvati za glavu i leđa, pa je uspravi. Oni suhi kašalj, a slabe grudi i snaga. „ Dignite me, lakše mi je kad sjedim." Reče iznemoglim glasom. U tome se rasplače djetešce. Popadija se malo okrenu i pogleda na nevino djetešce, pa onda na staricu, a ova ode u kuću i donese u lončiću mlijeka, razblaži ga vodom, pa ga djetetu dade na sisi da posisa. „A od čega obolje?" upitam je. Ona mane rukom, a starica: „prostićeš, gospodine, kad je ovog zadnjeg crvića rodila, bijaše kišno i vlažno doba; kuća je potrebna, a ona vesela strefila se sama u kući, pa de poradi ovo, pa de ono, dok je ona vlaga ne uhvati, pa — nek je tebi na zdravlje — uhvati je groznica, pa vruće, pa ha danas, pa ha sjutra, nejelica, nesnalica, kašalj — pa sad eto kako vidiš. ..."

 Ućutasmo svi, pa i nevin mališa zaspa opet. Popadija čas zatvaraše oči, čas ih opet otvaraše, gledajući nas sve redom. U onoj tišini čulo se samo teško bolesnikovo disanje i kolebanje iznemoglih prsiju. Pop joj je više puta stao više postelje, pa je dugo gledaše, pa onda se opet okrene prozoru i gledaše u noćni mrak. „Pope, - tako ga je i Stanija zvala - čini mi se, da mi je večeras najteže, a da mi je popa Save, da molitvu očita, mislim lakše bi mi bilo." Jedva je Stanija mogla to izgovoriti, pa opet zatvori oči. „Pa sad će to biti." To rekavši, iziđe pop Radovan u kuću, navuče velike čizme i prebaci neki stari ćurak na se i ode.

  Psi su na polju počeli lajati, pa su brzo i ušutali, a kroz onu noćnu tišinu čujahu se teški popovi koraci, po onoj žutoj, mokroj zemlji i lomnjava granja. I ako sam osjećao teški umor, nijesam mogao ostaviti bolesnice.

 Ona ležaše neko vrijeme mirno, držeći jednu ruku na prsima, a drugu pruživši po sebi. Pr a i disanje malo se stišalo. Oči joj bijahu zatvorene, a na polu otvorenim usnama igraše neka, jedva primjetljiva, trzavica. Čovjek bi mislao, da je mrtvo tijelo, da po katkad ne drmne prstom, ili nogom ne otisne jorgan. Bijaše mi čudno u duši; misli me nagnaše, da premišljam o čovječijem životu i njegovoj sudbini. Bolesnik je do nekle najsretniji. Zdrav boluje mnogo puta i mnogo više. E duša, duša! Kad je Bog htio da odlikuje čovjeka razumom, on ga je najljuće kaznio. Svaki stvor na svijetu imade svoju rabotu, koju nosi za vrijeme svoga bivstvovanja; svaki stvor imade svoj svršetak - čovječiji je pak najtragičniji i najgrozniji. Svakom biću smrt prereže sve rabote, čovječijom smrću tek nastaju.

 Ona otvori opet oči i gledaše nepomično u šiše. Disanje opet nastupi teško i kašalj je stade daviti. Ja i starica pomogosmo joj, dok se ne nakašlja, pa je opet pustismo. Da ih malo utješim, pričah im o svakakim teškim bolestima, od kojih se ljudi spasoše. „Nemoj se ti popadijo što prepadati; svaki čovjek mora po koju bolest preboljeti; daće Bog, pa će sve to na dobro ispasti."

 „ Ja, dušo moja, - reče starica suznim očima - daće Bog, pa će sve to na dobro ispasti."

 Ona me pogleda preko oka, a usne joj se malo razvukoše. U tom se času i u mojim grudima uskoleba. Koliku moć imade utjeha! U onom času vjerovao sam i ja, što i ona.

 Moglo je proći dobar sahat, kako je pop Radovan otišao po popa Savu, kad opet zalajaše psi. Starica istrči u kuću, a Stanija se uspravi na lakat. Oči joj dobiše življi izraz, a ruke veću snagu. Na licu sam opazio neku zabunu, izmiješanu sa ne kim neodoljivim očekivanjem. Prsa joj se počeše naglije dizati i spuštati, ali sada ne od slabosti, već od nekog uzbuđenja. Disanje joj posta naglije, onako, kao što to u ljudi biva, kad strahom ili radošću nešto očekivaju.

 Uniđe i pop Sava (upravo prota, ama ga tako svako zove, još iz popovska mu doba). Poviši, suvonjav plav čovjek, sa sitnim, žmirkavim očima, visokim čelom i šiljastokukastim nosem. Oči su mu upale, a jabučice mršave neprirodno ispale, a niz njih slijeva mu se lice u odveć šiljastu bradu. To je jedan od starih popova, kojih je još vrlo malo. Oltar mu je istina zanat, ali je on znao moć njegovu na sve granje javnoga života da prostre. Služio je Bogu, a narod opet njemu. Narod je držao, da je od sviju okolnih popova njegova molitva najpristupačnija Bogu. On je to znao i sam je u to vjerovao, a često je s ponosom govorio, da koga je on krstio, taj se nije poturčio, a koga je opojao, taj se nije povampirio. Knjige nije nikada učio; što god mu je u crkvi trebalo, sve je na pamet znao. Nikada nije pisao, ali je sve imao u redu pobilježeno. I danas mu u kući za vratima visi raboš: od svinja, sitnog mala i svojih nurijana.

 „Dobar veče!" pozdravi nas i priđe Staniji. „E, kako si, Stanija?" Ona pruži svoju ruku i poljubi njegovu. „Zlo oče." Odgovori Stanija, a jagodice joj malo zarudješe. „Nije zlo, dušo si mi dragosna (to je obično u govoru upletao), već dobro, ako Bog da." „Ako Bog da!" ponoviše pop Radovan i starica. „Vjeruj, dušo si mi dragosna, Bog je milostiv; nikog još nije on ucvijelio, pa ne će ni ovu kuću. Ja, ja, ne će, ne će!" Za tijem sjede na stolicu. „Zadihao sam se; star sam već i iznemogao. Daj, oče Radovane, malo timjana, pa okadite sobu, da, dušo si mi dragosna, okadi, okadi, nek je molitva snažnija, pa će Bog dati, te će sve dobro biti."

Pop Radovan ode u kuću, pa za tijem doće sa tučnom kadionicom, punom žere i timjana i otade po sobi kaditi, šapućući neku molitvu. „Oče Radovane, pod ikonu prvo, pod ikonu; sv. Nikola je moćan, jes, dušo si mi dragosna, kućnji svetac; prvo Vogu, pa njemu. Tako, tako; a sad više bolesnice, okadi, okadi dobro." A pop Radovan kađaše. Starica skrštenim rukama na prsnma stajaše kraj vrata i šaptaše negato a Stanija oborivši glavu, krstijaše se. „Tako, tako, a sad, dušo si mi dragosna, daj da malo i petrahilj okadimo." Ustade i skine torbu s leđa i izvadi svoj petrahilj i „Trebnik", pa nagnuvši petrahilj na kadionicu i prevlačeći ga triput u vidu krsta i prekrstivši ga za tijem svojom rukom i poljubivši ga, metnu ga na vrat.

 „A sad sagni glavu i moli se." Stanija, naslonivši se na obje ruke, sagne glavu, a proto metnuvši svoje đozluke, prebaci petrahilj preko Stavijine glave i čitaše molitvu: „za iscjelenije duši i tijela", spominjući često Stanijino ime. Pop Radovan govoraše za njim: „amin!"

 Molitva je trajala oko dvadeset minuta. Pošto svrši sve, pruži proto Staniji trebnik i svoju ruku i ona poljubi. „Na zdravlje molitve! Tako, tako, dušo si mi dragosna, sad će upup bolje biti. Nemaš se čega bojati, Bogu smo se preporučili, njegova će milost poslati iscjelenije duši i izbaviti od tljenija; jako tvojv jest carstvo i sila i slava oca i sina i svjatago duha, ninje i prisno i vo vjeki vjekov - Amin!"

 „Amin!" rekosmo svi, a pop skide petrahilj i poljubi ga, pa ga opet mete u torbicu. „Tako, tako, sve će to proni, kao rukom odneseno; nego sada, dušo si mi dragosna, daj da je ostavimo samu; iza molitve obično dođe san; nek se malo uspava, to he je okrijepiti. - Oče Radovane, daj malo bogojavljenske vodice, da joj pomažem sljepoočnice, ja, ja, bolje će spavati." Pop Radovan donese u jednoj ćasi svege vodice, proto je prvo blagoslovi, pa zamoči desnu ruku i pomaza Staniju po sljepočnicama, a ono što ostade, nagne joj i ona ispije. „Tako, tako, a sad, dušo sa mi dragosna, ostaj Bogu preporučena!"

 Izađosmo u kuću i popismo kavu, pa za tijem proto ode. Uđosmo ja i pop još jednom u sobu, da vidimo, šta Stanija radi. Ona ležaše mirno i ne čujaše joj se dah, a po čelu izbijaše joj sitan znoj. Ostavismo je opet. Koje umor, koje mokrina, pa me san svladao. Odem u drugu sobu, gdje ću leći. Bijaše prostrto po podu malo slame, a po njoj neko podrto ćebe. Pored zemljane peći ležahu dvoje popove djece u košuljicama, sa raširenim nogama. Jedno ležaše potrbuške, a jedno poleđuške. Strovalim se na onu slamu a tvrdo zaspim.

 Mogao sam dobar san odspavati, jer je zora već počela rudjeti, kad me pop probudi, zovući djecu. Među sobama bijaše tanak duvar, šeper sa atulom, te sam mogao čuti neko jecanje. „Šta je oče?" upitam ga skočivši sa svoga mjesta.

 „Zlo, gospodine, - odgovori mi, a oči mu bijahu pune suza - ište djecu da vidi." Djeca se razbudiše, a on onako opavađive uhvati jedno za jednu ruku, a drugo za drugu, pa ih izvede.

 Opet legnem i prebacim svoj menčikov preko glave, ali mi ipak neki tužni glasovi dopirahu do ušiju. Neki nemir uđe u mene i što god sam jače zatvarao oči, sve je to više bježao san od mene. Vrata, na onoj sobi, u kojoj ležaše bolesnica, neprestance se otvarahu i zatvarahu; u kuća po dolafu neko užurbano traženje; sve to pak bijaše izmiješano sa plačem i kuknjavom. Najposlije počeše i djeca plakati; njihov plač bez riječi, bez modulacija, monoton, ali ipak najpuniji osjećaja, najvaše me dirnu. Skočim sa svoga ležišta i nehotice priđem duvaru. Za časak bi tišina; mogao sai čuti slabe riječi: „prosta . . . majko . prosti pope . . . čuvaj ..." Jeza me pređe preko leđa i osjetim neku zimu, ma da mi je srce snažno bilo. Pogledam kroz prozor, a zora bijaše već ozarila. Majevica bijaše sva u magli, a po livadama treptijahu kapljice, kao da je čovjek po njoj prosuo biser. Smotam svoj menčikov u trubu, pa pođem iz sobe. U kući zastanem ono djevojče. Naslonila glavu na dolaf, pa jauče. U tom priđe pop jaučući i držeći svoje okorele dlanove na očima, a za košulju uhvatiše mu se muškići plačući. Vrata od sobe bijahu otvorena, pogledam unutra. Na postelji ležaše popadija skrštenih ruku, a kraj postelje prilepljena bijaše voštanica, koja dogorjevaše. Prekrstim se pred pokojnicom, pa iziđem, da potražim svoga đogu.

 Dok sam opremgo đogata, dođoše dvojica seljaka i nešto s sobom govorahu. Za tijem odoše u staju i jedan uze trnokop, a drugi lopatu; djevojče im iznese bocu sa rakijom i oni pođoše desno preko livade, prema seoskom greblju, a ja udarim lijevo Pribojskoj crkvi.

(Izvor: Majevički forum)

Priboj Majevicki iz 60-tih godina Priboj iz 60-tih godina (Foto galerija - stare fotografije)

Boško i Mujkan

 Bože dragi kako je lijepo selo moje… kad se sjetim….a uvjek se sjetim nečega što je lijepo, jer ružnoga se ne voli sjećati niko, pa tako ni ja. A sjetih se našeg komišije Boška i njegovog komšije Mujkana. Boško bijaše partizan u ratu a poslije rata invlaid partizanski. Kažu, bio je mnogo hrabar, kroz tu svoju hrabrost ostade bez oka i rebara nekih. Nikoga od njegovih komšija nije posebno čudilo i interesovalo kako on ostade invalid ni kako je uspio da preživi sve te muke… Ali sam Boško nikad nije ni sumnjao u ono za šta se borio i vjerovatno ga je ta ideja nosila iznad svih njegovih patnji i stradanja. Poslije rata dobio je invalidsku penziju i uz to još njivu koja se zvala „Karaula“ veličine oko 50 duluma. Kažu to je bila njiva koju je kralj Aleksandar dao nekome zbog učešća na Solunskom frontu, a Tito nije volio baš posebno one koji su se borili na Solunskom frontu, pa je tako od njih uzimao ono što im je kralj davao, kao zasluge i odanost svojoj otadžbini, pa je poklanjao onima koji su njegovi odani borci bili…uvjek je to tako bivalo, svaki kralj pa tako i Tito iako on i nije bio kralj već „car“, uvjek davaše onima koji su uz njega, jer kralju je lako, ne daje svoje već narodno. Baš to i jeste Tito u svakoj svojoj poruci naglašavao da on sve odlučuje u ime naroda i valjda i zbog toga narod ga je volio, mada je bilo i onih koji su drugačije mislili ali su ipak ćutati morali.

  A Boško ga je volio i njega i komunizam, za sve te zasluge patnje i borbu dobio je i zemlju a zemlja na Majevici nikada nije bila mala stvar i kao što rekoh dobio je i penziju invalidsku iako nije bio prvoborac, kasno se opredjelio a kada se opredjelio onda je dao sve od sebe.

  Ali nije bio sam Boško takav. Jednog dana iz susjednog muslimanskog sela Teočak doseli jedan Misliman i zakupi stan u Boškovom komšiluku. Bio je šofer i Mujkan se zvao, inače je vozio ruski gaz, jedini kamion koji je tada imala zemljoradnička zadruga u Teočaku i još jedan gaz bijaše u Zadruzi u Priboju i to je bila sva motorizacija ovoga kraja, tako da je sva Mejevica za Mujkana znala, jer u ta vremena biti šofer na Majevici bio je pravi gospodski i povlašteni posao…. to je značilo; iz Priboja možeš otići samo ili sa Mujkanom ili pješke, a išlo se najčešće u Tuzlu ili Brčko, a to bogami nije bilo baš tako blizu.

  Mujkan je bio kao i Boško, iako je bio iz Koraja koji je bio 20 kilometara udaljen, preselio se u Teočak da stanuje u blizini Zadruge u kojoj je radio, ali tamošnji običaji i način seoskog života mu nije baš posebno odgovarao jer između ostalog volio je i svinjetinu da jede a gore u Teočaku svinje se nisu smjele ni držati ni klati, jer tada se u narodu pričalo da se nekada u doba Muhameda Pegambera krmača o džamiju se očešala i da zato muslimani svinjsko meso ne smiju jesti. Ali Mujkan je volio svoju šofersku profesiju koja mu je donosila lijepe prihode I ugled, pa je to morao nekako pokazati i u život sprovesti. Iskreno rečeno muslimanima i nije bilo tako lako priuštiti da zakolju june ili kravu, dok je hrišćanima bilo mnogo lakše prase na ražnju okernuti.

  Zato se Mujkan dosjetio da u Priboju stanuje i nekako je našao stan baš tu blizu Boška u samom centru Priboja, pored puta kojim je svaki dan kamionom prolazio.

  A voljela su djeca i Boška i Mujkana… u školi učiše da su partizani slobodu donijeli i da je bogatstvo to što hljeba imamo, a da vole Mujkana dovoljan je bio taj kamion koji je on vozio. Svaki put kada je putem prolazio djeca su za kamionom trčala i uzvikivala: „Prođe Mujkan, prođe Mujkan!“

  Ni Boško ni Mujkan nikakvo zlo nikome nisu učinili i ništa loše iza sebe nisu osatavili. Bukvalno rečeno sva Majevica je krenula i za Boškom i za Mujkanom. Sva djeca u škole krenuše a drugo; dugo godina su mladići sa Majevice borili se da u vojsku odu u auto- jedinicu i da se odmah iz vojske jave svojima sa pismom na kome obavezno piše „šalje vojnik- vozač“, a kasnije su se iz vojske vrćali sa položenim isptiom za vozača kamiona, a posao vozača se uvijek lakše nalazio a uz to vozači su uvjek nosili i kožne vindjake i njima se ponosili i po cijelom svijetu putovali. U ta vremena to je bio veliki san mnogih dječaka na Majevici.

  Takva su to vremena bila, o ratu se više nije mislilo i svaki naredni dan bio je ljepši od prethodnog… kako na Majevici tako i u našem selu dragom.

Majevičanin

Prvi čas fiskulture

 Fiskultura !?

Kako nam je čudno bilo da se tako zove igranje lopte i trčanje što smo mi djeca sa Majevice tada podrazumjevali pod značenjem te neobične riječi. Posebno nam je bilo čudno kada smo vidjeli u školskom dvorištu učitelja sa nekolicinom naših roditelja kako podiže neke grede i gredice, nekakvo vratilo i kopaju jamu sa pijeskom za skakanje u dalj… Čemu sve to, pitali smo se?

 Nas đake su u školi pripremali za taj čas fizičkog vaspitanja i tako rečeno grubo su nas svlačili za fiskulturu jer prije toga u školi nije ni postojao takav predmet, bila je samo računica i naš jezik, istorija a drugo, hm??? Pravo rečeno nismo mi ni znali šta je to čas fiskulture jer trčali smo i bez tih časova, igrali lopte…Nikada ne zaboravih taj prvi čas fizičkog vaspitanja ni našeg učitelja koji nas je na tom času svukao u „sportsku opremu“ da igramo trule kobile, kao da se to nije moglo igrati i obučenu i kao da mi sami nismo to i prije igrali?

 Odmah zatim trebali smo svi nabaviti neke šorceve i majice, tako nam je to učitelj naredio. Ali nismo mi bogzna ni znali da roditeljima objasnimo šta su to šorcevi pošto ni sami nismo znali nešto o više o tome sem da su to neke posebne crne gaćice i bijele majice. Takođe i naši roditelji nisu voljeli te „novotarije“ bolje rečeno; nisu ljudi znali a nisu ni imali tako da su bili u velikoj dilemi, na jednoj strani nisu bili radi da im njihovo dijete ostane iza drugih da bude „mimo svijet“ kako se tada govorilo, a s druge strane posebno se po selu raspravljalo kako će se djevojčice svalčiti i zajedno sa dječacima vježbati.

 Tada na Majevici ni žena se pred mužem nije svlačila ako je dan ili ako gori petrolejska lampa ili sijelica svijetli, koju u to vrijeme imade samo imućniji dio Kolobare… a mi djeca i naši roditelji bijadosmo izloženi zahtjevu učitelja da se za fiskulturu donesu šorc i majica iako veći dio raoditelja nije bio u mogućnosti da za djecu kupi ni obične gaće, bila je to velika muka. Na to naše „opremanje“ čekao je nas naš učitelj podugo, a kao što sam i sam kasnije čuo da je opet i on tom fiskulturom branio neke svoje stavove i u toj fiskulturi nalazio zabavu za sebe, bio je veoma grub u ophođenju sa djecom, uvodio je nove izraze u ophođenju, novi stil oblačenja bez kape, neki novi bonton, kako sam kasnije čuo da se tako nauka o lijepom ponašanju zove.

U školskom dvorištu i oko škole sagradiše neke nama do tada nepoznate sprave, sjećam se dobro jer ih mi djeca sa sela nismo baš posebno volili iako smo stalno bili u pokretu, stalno smo za stokom hodali i na drveća se penjali, udalj skakali, „karije i klisa“ igrali i sve su to bile igre seoske koje smo mi stalno upražnjavali… a sada tu neka greda i neko vratilo, nismo se na njima baš dobro snalazili. Sve te novotarije nama samima kao i našim roditeljima nisu baš dobro „ležale“ tako i fiskultura jer za nas nije bila fiskultura ako lopta nije bila tu, ali strah od učitelja i njegovih strogih kazni je pobijeđivao svu tu odbojnost novom načinu fiskulturnog obrazovanja…

 Ali naš učitelj zapeo i hoće baš tu fiskulturu, tu sa gredom i vratilom a ne onu „karije i krmače“, ne ono svakodnevno trčanje za stokom i veranje po drveću a to su bile igre koje smo mi djeca volili i koje smo rado igrali. A njih smo mogli igrati gdje god nam srce poželi, zato nam je trebao samo jedan klip i motka ili kratka motka. A tek „zemlje“ da si igraš treba ti meraja, kojih je bilo na svakom koraku a najviše u dvorištu škole, i uz to još jedan drug i kratki prutić da zabilježiš svoju zemlju onoliko koliko god ti želiš… Bila je to samo dječija igra, a naši roditelji, stričevi, ujaci i svi seljaci imali su samo jednu stvarnu životnu želju a to je što više „zemlje“, obradive zemlje jer je ona značila život porodice.

 I odgađao je naš učitenj taj prvi čas svlačenja za fisklturu, kome se možda ipak radovao samo poneki dječak koji je kao uvjek nešto ruku zatezao i drugima mišiće pokazivo. Stalno nas je pitao imamo li te šorčeve, i nemogaše više trpjeti to natezanje i jednog dana naredi da se svučemo u „sportsku opremu“, neki od nas pokušasmo da da se izvučemo jer šorčeve nismo ponijeli, ali prijekom učitelju više nisi mogao opravdanja naći i mi svi dječaci morado smo se svući bez obzira ko je imao opremu ili ne. Moradosmo… i bi nas baš sramota!

 Zbog toga nikad nisma volio čas fizičkog vaspitanja ni kasnije u sarednjoj školi, uvijek sam iz tog predmeta jedava dvojku „izvlačio“, bijaše to moj najteži predmet a kada nešto ružno u sjećanju ostane ono se nikada u životu ne zaboravlja.

 Kao što ni ljepotu Majevice koju prvu kao dijete ugledaš, kasnije nikada u svom životu ne zaboravljaš.

 Majevičanin

Kolobara

ali mi koji smo živjeli podno Majevice, u Priboju i u dijelu koji se odnekuda zove Kolobara, nikada nigdje ne vidjesmo da na nekoj tabli ili papiru piše „Kolobara“. Smatrali smo da je Kolobara neki narodni izraz za dio Priboja koji leži u zaklopljen u jednu cjelinu tokovima dviju rijeka koje se na izlazu iz mjesta sastaju u jednu i tako nastavljaju svoj tok prema ravnici i rijeci Drini. Na tu pomisao su nas uvjek podsjećale baš te dvije rijeke, kada s proleća kroz njihova tijesna korita jurnu ogromne vode sa obronaka Majevice i poplave gotovo cijelu Kolobaru. Taj jezivi osjećaj se naročito pojačavao kada se poplava desi noću i kada ne vidiš koliko voda nadolazi, sve huči i kada ne znaš hoćeš li dočekati jutoro u kući ili će te Janja ili Labuđanka“izbaciti“ na neku od svojih obala u ravnici ili ćeš završiti u samoj Drini. Baš tada, u toj strašnoj noći, svi mi poželimo da su nam kuće na nekom brdu pored Kolobare.

 … udade se jedne godine moja sestra u Brčko i to baš u dio grada koji se zove Kolobara. Taj dio grada se  takođe nalazi između dvije rijeke; Save i Brke, Save moćene i Brke potočića. I tada mi ne bijaše jasno otkud da i u Priboju i u Brčkom dio mjesta imaju ista imena. Opet sam mislio da je to tako samo zbog te dvije rijeke.

  Naravno u Brčkom to i jeste tako, jer je taj dio grada zaista dobio takav naziv zbog zagrljaja rijeka u kome se nalazi, zagrljaja rijeke Save i potoka Brke.

  Ali u Priboju nije baš tako, jer nekada se veći dio te pribojska Kolobara zvalo Vojničko polje i nije bila naseljeno, jer seljaci svoje kuće gradiše na brdima koja okruživaše to Vojničko polje, koje kažu da se koristilo za logoravanje Austrto- ugarske vojske i napasanja carskih konja, prije nego li krenuše na Srbiju i još kada se sa Cer planine povukoše u pribojsku crkvu smjestiše i bonicu.

  Kada je stvorena ta famozna država Srba, Hrvata i Slovenaca (prvobitna SHS) koja preraste u staru Jugoslaviju, tada biješe i Majevica nagrađena zbog svog doprinosa u stvaranju te nove države. Naš učitelj Veljko i njegov brat Vaso zajedno sa braćom Kerovića sa Majevice učestvovali su u Sarajevskom atentatu. Učitelja i njegovog kuma Miška Jovanovića kao i braću Keroviće, za kaznu objesi Austro- ugrarska carevina već 1915. godine, a mnogi Majevičani koji silom služiše u vojsi austro- ugarskog Cara prebjegoše na stranu ruskog Cara i stigoše da učestvuju i u proboju Solunskog fronta. U znak zahvalnosti kralj Aleksandar izgradi u Priboju veterinrsku stanicu baš tu u Kolobari a kasnije se tu izgradiše i drugi objekati koji su trebali da doprinesu razviju voćarstvo i stočarstvo u ovom kraju u kome su se i do tada šljive gajile i slale za izvoz, preko Brčkog i luke na rijeci Savi tako da je izvozna roba la dalje za Evorpu rijekom Savom i Dunavom. U dijelu grada Brčkog koji se zove Kolobara je bila luka i trgovačka kolonija ili kako to danas zove bescarinska zona i uglavnom tamo bila i trgovala na bazaru suhih šljiva pored ostalih i većina Majevičana.

  I tako da bi narod Majevice uvjerili u istinitost obećanja nazvaće političari dio Priboja Kolobara, da time narod uvjere da će Priboj sa svojom Kolobarom biti to što je i Brčko bilo, d a će se tu u Priboju u Kolobari najbolje živejti.

  I bilo je tako jer kroz Kolobaru je prolazio makadamski put koji je spajao Priboj preko Lopara sa Brčkim i Tuzlom a preko Rastošnice i Sapne sa Zvornikom i preko Teočaka sa Bijeljinom. Bila je to jedna najvažnija raskrsnica na Majevici… I poslije Drugog svjetskog rata dovedoše i struju i osvijetliše Kolobaru, i bi lijepo; tu škola, tu crkva, tu zadržni dom, pošta , zadruga i prodavnica, nema blata suvo a noću sijalice svijetle i radio se u ponekoj kući čuje... Tako potraja jedno vrijeme, tu u Kolobari su bili magacini i sušnice za šljive i šljiva se cijele Majevice i tu oko Priboja odlazila je prvo u Kolobaru probojsku a odatle dalje u bijeli svijet i bilo bi to i danas tako da se Mejvičani ne iseliše, jedni u gradove i kasabe oko Majevice a drugi odoše put Evrope i još dalje preko okeana, šljivici zarastoše, sušnice se zagasiše, popadaše i sve stade.

  Kolobara ostade opet kao nekada, kuće se jedna po jedna polako prazne i u mnogima već dugo niko ne živi, nove se sve manje grade… Nedavno prohujali rat pokazao je Majevičanima ono što su njihovi preci oduvijek znali i svoje kuće po brdima gradili sa kojih su mogli gledati i vojske i druge nepoželjne goste kada kući prilaze ili kroz dolinu prolaze. Naravno da je teško bilo kući na vrhu brda dovući svu ljetinu iz doline, ali je zato bilo vjerovatnije da ćeš je ti sigurno sa svojom porodicom i pojesti, a nas učitelji u komunizmu učiše kako su nam preci bili glupi i kuće po brdima gradili i sami sebi život otežavali jer valjalo je svake godine prazna kola sa brda svlačiti i puna uz brdo uzvalčiti, i vjerovasmo mi da je to tako sve dok ne izbi ovaj novi rat, koji pokaza da je bratstvo i jednistvo kratkog vijeka, a da su brda vječna i potvrdi se pouka stara: „Pretke treba uvijek poštovati!“

  Majevičanin

Šljive u korpi 

 I dan danas se sjećam jutra kada sam još iz kreveta na stolu naše kuće ugledao korpu, korpu punu šljiva, a odzgo na šljivama nalazilo se i još nekoliko jabuka. Bila je to davne 1956. godina, ali ja se toga dana još uvijek veoma dobro sjećam jer sam te godine pošao u prvi razred osnovne škole. A na Majevici vrijeme polaska u školu uvjek je bilo vezana i za početak spremanja šljiva i rad u baščama- šljvicima. Potpaljne su sušnice, umještene kace, donosile se korpe za šljive branice… Tih mjesec- dva po polasku u školu, skoro da se živjelo u šljivicima, iz šljivika u školu iz škole u šljivik. Jer šljive i drugo voće su bili jedini plodovi na Majevici za koje se mogao uzeti neki dinar. Sjećam se naš otac je da bi nas osokolio da izdržimo taj naporan posao a svi smo morali raditi u šljiviku bez obzira na godine i uzrast, uzvikivao: „Kupite, kupite dinar- komad…“ Prodajom sakupljenih šljiva bila je jedinstvena prilika za djevojke i momke na Majevici da malo obnove svoju garderobu, kupe malo basme i od nje sašiju haljine ili da kupe neke nove cipele- isusovače ili slično. Ostalo mi je u sjećanju kako te djevojke, naročito djevojke, jer su se momci pomalo stidjeli toga, pronose na ramenima korpu- dvije nabranih šljiva i odnose na otkup u zadružni magacin. Tih dana ulazila je u selo malo veća količina para, koju su naplaćivali vlasnici šlivika od zadruge prodajom šljive za sušnicu ili šljive branice koja je bila namijenjena izvozu. Pored vlasnika šljivika zadovoljni su bili i oni koji su sa puno elana vrijedno radili u šljivicima za nadnice koje su se tih dana radnicima odmah isplaćivane i koje su oni željno iščekivali, male ali vrijedne pare i nepisano pravilo je bilo „nemoj da nadnica nadničara prenoći u tvom džepu“.

A sezona berbe šljive je uvjek nekako počinjala oko Arlijevdana (Sveti Agatonik) 4. septebar je bio dan kada su đaci polazili u školu i dan kada se u Priboju održavao najveći crkveni vašar. Valjda su i vašardžije (oni što prodaju licitarska srca i oni što tada postavljaše ringišpile) znali kada se od naroda na Majevici najviše para može uzeti u to vrijeme pa je tako i vašar bio bogatiji, bili su to dani za pamećenje u životu svakog Majevičanina.

 A za mene i još jedan razlog više za nezaborav, tek sam pošao u školu i otac je vjerovanto htio da se nekako malo dodvori mojoj učiteljici, da mi ona pripomogne i više nego je to njena obaveza da na samom početku ne „zalutam“ u mojim knjigama koje ne bijadoše ni brojem ni veličinom baš posebno teške. Kada sam pošao u školu otac mi je poslao u fišeku, trofrtaljnoj kesi u koje se tada u prodavnici zadruge pakovao šećer, pirinač i kafa, malo suvih šljiva za moju učiteljicu.

A ja se sramih da te šljive predam učiteljici, stalno sam odgađao taj ternutak kada ću predati učiteljici fišek sa suvim šljivama, stalno razmišljam... te daću na prvom času, te daću na drugom času i tako isteče i poslednji čas i ja nedadoh učiteljici poklon koji moj otac posla.

Završi se nastava, svi mi pođosmo kućama svako na svoju stranu i ja okrenuh uzbrdo prema svojoj kući zajedno sa mojim problemom, brigom šta ću sa suvim šljiavama; kući ih vratiti ne smjedoh jer ne bi nikako magao svome ocu objasniti zašto ih nisam učiteljici dao, a tada opet na Majevici vjerovali smo da se hljeb ne smije bacati, da treba da cijenimo ono što nam je Bog dao da jedemo i za mene grijeh je bio baciti i šaku suvih šljiva koje nosih u tom fišeku.

 U mislima i razmišljanjima usput počeh da jedem šljive jednu po jednu, smatrajući da ću na taj način zadovoljiti i Božije zapovijesti o grijehu i da otac neće saznati da poklon učiteljici nisam ni predao. Uspjedoh dio šljiva da pojedem a ostatak bacih na poslednoj krivini sa koje se nazirala naša kuća, i tako kao da mi spade teret sa vrata i riješih se problema koji me mučio cijeli dan, pomislih tako... pusto dječije razmišljanje, što bi naš narod rekao „šta zna dijete…“, kada uđoh u dvorište odmah me ugleda otac i prvo što me upita da li sam učiteljici dao šlive, ja se zbunih tuc- tamo tuc- ovamo i ja priznadoh šta sam uradio. I rasrdi se moj otac i to teško ali najviše ga je rasrdila činjenca da zbog stidljivosti nisam predao šljive… i ukori me jako… teško podnesoh taj prekor.

Sledeće jutro ugledah na kućnom stolu korpu sa šljivama, odmah sam shvatio da se moj otac dosjetio kako da me natjera da pobjedim taj sram u sebi i ovoga puta predam poklon, jer on je znao da je taj sram u meni bio razlog zašto šljive nisam predao učiteljici, a korpu punu šljiva ne mogu ni baciti ni pojesti, jer kad bi to učinio batine bi bile neizbježne i veoma strašne.

Brzo razmišljajući šta mi je činiti pođoh u školu ranije nego uobičajeno, u učionicu uđoh sam prije ostalih đaka, položih korpu na katedru bez straha da će šljive neko od njih uzeti, pošto smo svi zajedno imali veliki strah od naših učitelja. Odmah na početku prvog časa učiteljica zapita koje donio korpu sa šljivama i ja ustadoh onako postiđen i rekoh da sam donio ja i da je to moj otac za nju posalo.

 Taj poklon ne zaboravih nikada, jer me je i poslije uvjek u životu bilo neopisano sram da dajem poklon za koji sam nešto zauzvrat očekivao.

Pokloni paženje i ljubavi bili su nešto drugo…to i svako dijete zna… zbog toga je i mene bilo neizmjerno sram reći pred cijelim razredom da sam ja donio taj poklon za učiteljicu.

 Majevičanin

Batine koje se pamte

  Svi smо trčаli zа Мišоm, učitеljičinim sinоm, jеr оn је vоziо mаli biciкl trоtоčкаš, koji se i dan dаnаs zа dјеcu prаvе, a i mi smо tada bili dјеcа. Јеst dа smо bili prvi rаzrеd аli ipак dјеcа, i tаdа prvi put vidјеsmо biciкl trоtоčкаš, јеr nеbiјаšе dа sе vidе ni оni dvоtоčкаši којe su оdrаsli vоzili. Bicikl bi tako rijetko prеvоznо srеdstvо nа Мајеvici, a tек biciкl zа dјеcu…

  Bоžе dragi, како mi sе tај biciкl svidio, tako da poslije toga niјеdnа igrаčка koju sam kao znatiželjno dijete vidjeo niје mi se toliko dоpаdalа. Iako smo bili tako očarani dječijim biciklom u ta vremena, niко od naših roditelja na Majevici, ne bi kupio djetetu takav bicikl.

  Nаrаvnо dа smо svi zа Мišоm trčаli, prije svega u nаdi dа ćе i nаmа dаti dа sе mакаr mаlо prоvоzаmа, dа nа biciкl sјеdеmо i mi … I ja zаtrаžih оd Мišе dа mi dа biciкl… А оn nе dаdе…Gledam ga ushićen, onако liјеpо оbučеn i nа biciкlu svоm i nеdаdе… U tim momentima prоrаdi u meni dječija zаvist, i rекoh mu: „Мišо pišо“ i naravno to čušе svi i dјеvојčicе i dječaci које sа mnom u rаzrеd idоšе.

Utom sе оglаsi šкоlsко zvоnо i mi u rаzrеd uđоsmо, nismo svi bili ni posjedali na svoja mjesta a dјеvојčicе svе u јеdаn glаs propjevaše: „Drugarice učiteljice, Slаvо је Мiši rекао - Мišо pišо!“ I onda bi što bi, prеd svim đacima učitеljicа me izbi šibоm, tаnкоm аli vitкоm, šеst bаtinа u dlаn, boli…

  Vrijeme je prolazilo, zаvrših šкоlе, oženih se i dоbiо sinа,i prva igrаčкa којu sаm mu tada кupiо biо је dјеčiјi biciкl trоtоčкаš, lijep u niкlu, onako sviјеtао sаv… Јеr niкаda nе zаbоrаvih bicikl trotočkaš, Мišu-pišu i moje dječačke snove…

Мајеvičаnin

Konj Cvjetko 

Šesettreće kupi otac od nekog muslimana iz Sniježnice i konja i kola, vjerovatno u namjeri da pokuša i da malo šverca i da sam svoju rakiju prodaje na piajcama u kasabama i palankama  oko Majevice. Za mene su to bili divni dani za dugo sjećanje.

 Imati konja je uvjek bio znak neke gospodstvenosti i tada a ranije mnogo više. Ja sam svaki dan čuvao goveda i jednog konja. Konja  Cvjetka, kome je musliman tako ime dao. Naravno konja sam jahao  i stoku tjerao. Bilo je to lakše ali i mnogo ljepše, naročito kada konja potjeraš u galop. Jahao sam ono na indijanski način  kako sam kasnije gledao u filmovima, jer tada u Priboju ne bijaše ni televizije ni kina. Onako i bez sedla i bez dizgina. Dizgine sam pravio sam od ulara kojim sam ga vodio a sedlo mi nije ni trebalo jer sam bio dijete– dječak lak da na se na konja vinem i da sa konja skočim. I sada u sedmoj deceniji sjećam se trka kada sam konja tjerao u galop. Nijedno vozilo kojima sam se kasnije vozio nije pružalo osjećaj takve ljepote.

 Priboj je i tada i danas na raskrsnici puteva za Tuzlu i Bijeljinu , Brčkog i Zvornika. Skoro da su sve čaršije bile i tada a i sada na podjednakoj udaljenosti od Priboja.

  I jednog dana povede me otac u Tuzlu i Banoviće. Natovarismo na taljige, to je posebna vrsta konjskih kola, jedno poveće bure i fendeljčić pune rakije.

 I danas se sjećam! U Loparama moradosmo se nekako provući pored stanice milicije a da nas ne uhvate da vozimo rakiju da prodamo. Jer tadašnja vlast je seljaku dušu vadila kroz porez posebno na rakiju. Išli smo kolima ali ne putem koji je kao uzinad vodio baš ispred same Stanice milicije. Vjerovatno su je tu i napravli da bi lakše  kontrolisali seljake koji su tuda morali proći da bi na pijacu u Tuzli odvezli svoje prozvode. A Tuzla bi tada najajči potrošački centar u Sjeveroistočnoj Bosni. Imala je rudnike i rudare koji su mnogo pili rakiju i imala je gospodu jer je to bio sreski centar, onda  tu bijadoše i mnoge srednje škole i bolnice. Da bi skrili svoj "zabranjeni tovar", otac skrenu u rijčicu Gnjicu koja je od Tuzle tekla prema Brčkom ali iza leđa Stanice milcije. Naravno svakom djetetu je bilo interesantno kada učestvuje u nečemu što odrasli skrivaju,kada I sami učestvuje u tome.

 Truckali smo se mi prema Tuzli makadamom koji izgradi Franjo Josif , Austro-ugarski car još početkom dvadesetog vijeka, put je išao preko planine Majevica, preko Površnica kako se zove prevoj na putu Lopare -Gornja Tuzla.

  Nakon nekoliko sati putovanja stigo smo tako u Gornju Tuzlu. Sa pribojskih brda svaki dan se mogao vidjeti Teočak veoliko mislimansko selo ali gore se nije išlo, osim ako se ne mora otići zbog nekog važnog posla. Tako ulazak u Gornju Tuzlu bi za mene poseban doživljaj. Posebno kada otac  zastade  kod javne česme  da se malo  odmorimo. I mi i konj Cjtko. Neobičan prizor; kuće pored samog puta i to jedna na drugoj, svijeta mnogo, ljudi u muslimajskoj nošnji svi od reda, muslimanke  u dimijama… Džamije!? A nas  na Majevici su učili da se sklanjamo kada muslimani iz Teočaka i Sniejžnice idu u naše šume da love. Nekao jekasnije  sam o tome često razmišljao, ostao u našem narodu taj strah od Turaka koji su vijek-ovima mogli bez suda i zakona da na licu mjesta po svom nahođenu da ubiju,da siluju,da uzmu danak u krvi i slično. Zato me je tada u toj čaršiji prvo obuzeo strah, ali naravno svakom djetetu je najveća odbrana otac koji je bio tu, tako das am se ipak sigurno osjećao.

  Drugo čudo koje na tom putu vidjeh je bilo u Simin Hanu, a to je bio put  popločan mermernim kockama. Počinjao je odmah od kuće Drage Lete ,koje je tu držao konačište i seljacima Majevice naplaćivao konak svakog četvrtka prije nego se u rano petak ujutro spuste u donju Tuzlu na stočnu pijacu,  a pertak je bio veliki pazarni dan u Tuzli. Drago je bio neoubičajeno debeo,  valjda od lakog života na muci seljačkoj. Poslije mnogo godina pričalo se da je on svoje tijelo nakon njegove  smrti zaveštao medecini da ga ispitaju. A možda su to ljudi u svojoj mašti samo tako željeli da mu nekako napakoste za svu muku I novac koju su kod njega morali da ostave, baš tu na ulazu u samu Tuzlu.

 Kocka je bila tako lijepo složena pa jei sam put bio lijep i čist. Ne kaldrma već kocka! Svaki kamen je bio četvrtast i jednak. I kada uđosmo u Tuzlu oči nisma skidao  sa tih gradskih ulica i kuća, ljudi i svkolike gradske vrve. Prvi veliki most bijaše željezni most, nalazio se na samom ulazu u grad, poslije sam znao da je to bilo na Brčanskoj malti. Posebno mi je u sjećanju ostao prelazak preko mosta sa kipovima. Jeri do tada  mostva viđah ali kipova na njima ne bješe. I odma po skretanju sa mosta krenusmo prema Banovićima a pored ulice pruga. Željezni put koji prvi put vidjeh, o tome smo učili  u školi ali do tada ne viđoh uživo ništa od toga.

 Uspon na brdo Krojčica bi asfaltani put. Prvi put naš konj Cvjetko vozi kola a da ona ne klapraju jer je put potpuno ravan, samo se čuo top Cvjtkovih kopita koji vožnji davaše posebnu čar. Pored puta za Banvoiće,  koji je sav bio od asfaltai  uz topot konjskih kopita,  brojao sam vagone vozova, koji su prazni klaprali prema  Banovićima a u povratku vagoni su bili do samog vrha natovareni mrkim ugljem.

 U Banoviće stigosmo u smiraj dana. Još nešto neobično vidjeh u samim Banvoićima, jezero nekako ne veliko a lijepo. Tu moj otac smjesti  kola i konja i odluči da tu prespava, a mene smjesti u kuću jednog našeg Majevičana koji je tu u rudniku hljeb zarađivao.

 Sutradan poslije neuspješne prodaje rakije vratimo se otac i ja istim putem ali u Živinicama skrenusmo prema Husinu. Bilo je to u vrijeme radova  na putu Županja –Sarajevo, gradi se novi put,asvaltirani  širok  6 metara, i ranici na putu. Mi putujemo dalje, otac skrene tu i tamo kod nekog kafedžije i nudi rakuju.

 Vozeći se tako iznenada poče da plješti kamenje oko kola koji radnici pored kojih prođosmo počeše bacati. Otac reče da je to zbog toga što on nosi šubaru koja je bila znak četničke garderobe, što u stvari otac i jeste bio, a da su radnici ovi u Hravatskom selu, što će reći ustaše. I tkao nekako stigosmo do na vrh Husina koje je bilo na jednom malom brdu iznad Tuzla.

 A sa tog brda Husino vidi se put Bukinje –Tuzla kojim mile automobili. Puno automobila tako da meni, dječaku sa Majevice, nije bilo jasno kako se ne sudare. I pored puta neki dimnjak i fabrika. Bila je to Termolektrana.

  I brzo se sjurismo u sam grad Tuzlu. Mnogo brže nego se juče na Krojčicu popesmo. I dana je bilo tek toliko da prođemo kroz grad Tuzlu i da izađemo iz Gornje Tuzla. I onda nastaje noć po kojoj se čuju samo kopite konja Cvjetka i klaparanje kola koje makadamom klaparaju a da ništa drugo ne čuješ. Bila je to dosadana kirdžijska noć. Moja prva kiridžijska noć.

 Kada smo tačno kući došli, neznam. Ja sam  kao i svakao dijete bezbrižno zaspao u  taljigama siguran da će ga otac i konj Cjetko sigurno dovesti  našem domu.

 Bio je to moj prvi odlazak u grad na tom putu viđeh sve ono što iz čitanke i bukvara učih.I grad i autobus i voz i fabrički dimnjak… i muku seljačku !

 Majevičanin

Veče uoči Petrovdana 

  Upravo prodje Petrovdan. Veliki praznik u pravoslavnom i cjelokupnom hrišćanskom svijetu. Za pribojsku djecu spominjanje ovog praznika podsjeća na samo jednu stvar: lilanje
Paljenje lile i petrovdanske vatre podsjećaju na vrijeme gonjenja hrišćana u apostolsko doba. U vrijeme apostola Petra i Pavla, hrišćane su rimski carevi vezivali za drvene stubove, natapali smolom i palili. Njihova su tijela gorjela kao buktinje i osvjetljavala gradske trgove i parkove u Rimu.
   Ne zna se kad je taj običaj donesen u naše krajeve ni ko ga je prvi donio. Mnogi od mještana ne znaju ili bar nagađaju zašto je uveden. Zna se samo da kod djece izaziva neko posebno osjećanje, koje se ne može riječima iskazati. Da li zbog toga što je za djecu igranje vatrom zabranjeno ili što su ona prepoznaju veliku ulogu u sprovođenju samog običaja , može se reći da je lilanje bilo I ostalo jedan od najdražih dečijih običaja kod nas.
Pravljenje lila počinjalo bi par sedmica ranije guljenjem kore divlje trešnje I ostavljanjem na mjestu pogodnom za sušenje. Par dana uoči ili na sam dan lilanja sjekli su se štapovi od ljeske ili vrbe ,koji su zasijecani na debljem kraju I u taj zasjek ubacivane su kore. Slagane su jedna pored druge I obično se ubacivala I daščica koja ih je držala ispravljenim , pošto su bile savitljive. Sve to bi se pričvrstilo žicom na vrhu štapa. Veličina lila zavisila je od uzrasta djeteta. Ukoliko bi lile pravio djed za unuke, najstarije unuče je imalo I najveću lilu. Najmanje su naravno imale tek rodjene bebe, kojima su u lilanju pomagale mame. I vrijeme gorenja lile je bilo važno. Onaj kome lila poslednja izgori, znao je često da “začikava” ostale. A nerijetko su oni kojima bi se lila raspala prije vremena , plakali “k’o godina”.

Lile su se palile sa prvim mrakom. Obično bi se upalila vatra i na nju bi djeca prislonila lile, prvo sa jedne pa sa druge strane, I cim bi se upalile, udaljavali bi se i laganim zamasima raspirivali lilu. I tako bi jedno za drugim obišli domaćinovu kuću, obično i štalu jer se vjerovalo da to donosi napredak i sreću. Strogo je bilo zabranjeno prilaziti sijenu i ostalim, lako zapaljivim objektima , iz razumljivih razloga. Nakon toga izlazilo se na ulicu ili sokak I lilalo po komšiluku.
Jedan od običaja vezan za lilanje je i davanje zarca, malog oblog sira osušenog na suncu ili dimu. Obično bi ga pripremale starije žene tj. bake, a djeca bi prolazeći pored domaćinove kuće uzvikivala : “Daj baba zaraca ili ćeš ostati bez gaća” . U novije vrijeme se djeci daju i slatkiši. Pošto se u danu uoči Petrovdana posti, za djecu je predstavljalo veliko iskušenje imati zarac u ruci a ne probati ga.
 Ugašene lile su se bacale u vrt i sutradan ubadale u zemlju , u skladu sa vjerovanjem da će donijeti dobar rod te godine kao i da će štititi usjeve od leda suše I tonje.
Nekako u ovaj period , čudnovata priroda je smjestila i još jednu pojavu. Svitac, nadasve zanimljiv insekt, iznenada i bez , bar tako izgleda nama laicima, jasnog razloga bi odjednom od Petrovdana prestajao da svijetli. Tako da bi se nakon Petrovdana mogli vidjeti samo rijetki primjerci svitaca.
I ove godine su pribojska djeca pronijela lile kroz selo.
Kažu, I sljedeće će.

( Jovan J.)

Đurđevdan

  Kako smo se nekada radovali Đurđevdanu! Poranimo da se prije sunca okupamo u našoj Janji koja je tada za nas bila velika rijeka. Da se prije sunca okupamo u dubokom viru i da uronimo cijelim tijelom u vodu, hladnu i čistu. Da speremo sve sa sebe
i poslije toga da se obučemo u haljine nove. Jer po običaju, za Đurđevdan se oblačilo novo odijelo. Odijelo kojeg smo mi na Majevici uvjek bili željni. I u kome smo se osećali sami sebi veoma važni. Čisto tijelo a haljine nove!
Uh kako nam je važno bilo to odijelo. Svima nama na Majevici. Kako smo mrzeli onu izreku: „Odijelo ne čini čovjeka“, koju su nam u školi učitelji „tuvili“ u glavu, ali mi smo jedini znali tačno i koliko ga čini i koliko ga ne čini. Zato je za nas
provo odijelo bio veliki događaj u životu. Praktično značilo je kao dan kada si postao čovjek. Možda ne valiki ali čovjek.
Dan kada si smio da staneš pred ogledalo u pogledaš sebe sama. Da se sam sebi svidiš.
I sjećam se tog dana… Gazdarica kod koje sam stanovao kada sam išao u srednju školu dođe i reče: „Žarkinca reče da vas pitam da li bi kupili jedan polovan sako“. A mi ne znamo ni štaje sako, jer za nas je to kaput. „A mi bi da probamo“- odgovorih. Makar da probamo jer ne smijemo ni da pitamo koliko košta. Sigurno veše nego što mi u džepu para imamo.
Ali sako u svemu bi po mjeri čak i po parama. I kupih ja sebi taj sako. Namolih oca, kada poslije toga prvi put dođe iz sela u grad, da mi nekako kupi i nove pantalone.
A na svu sreću i pantalone bijaše istog dezena. Sve u svemu kompletirah sebi u životu- moje prvo odijelo.
I u školu kad dođoh pitaše me drugari gdje sam kupio odijelo jer im se mnogo svidjelo. Nisam ni sam znao da im kažem ni gdje kupih ni koliko platih jer ne znadoh cijene odijela u prodavnicama. A bilo me je nekako i sramota što ja dobro odijelo imam a oni nemaju.
A sjećam se dana kada smo tek pošli u školu. Djevojčice, one iz grada, obučene da nesmećeš oči sa njih. Haljine lijepe a one još ljepše. Da ih dotakneš od želje a ne smiješ. A da ime nešto kao dječak dobaciš nije ti padalo na pamet. Jer šta si ti za njih?
Kasnije kad završismo školu bijadoh nekima i šef u poslu. I ipak vidjeh tada da ono odijelo nije od njih učinilo bolje đake i uočiš mnoge njihove mane i životne stranputice.
Znam sada moji Majevičani imaju haljine mnoge i ljepše i kvalitetnije od onog moga prvog odijela, ali prvo, prvo odijelo je ipak za meine ostalo ono najljpše. Jer nikad poslije toga ne kupih tako lijepo odijelo, da me toliko obradovalo, iako je bilo i izbora mnogo više.
Ali ne vjerujem da ima čovjek sa Majevice koji nije upamtio svoje prvo odijelo.
Đurđevdan me uvjek asocira na to.Tijelo čisto i haljine nove!
Volim Đurđevdan!
 
Majevičanin

Priboj nekada...

  Kako jesamo nekada Priboj bio lijep. Podno Majevice, smješten u polju među dvije riječice i sa zaseocima po brdima obješenim; Gligorevići, Sekulići, Šimare i Petrovići, Džemat i Đukanovići… A kroz selo vijuga makadamski put tamo prema Loparama a odatle dalje do Tuzle ili Brčkog ili preko Teočaka za Bijeljinu a preko Rastošnice za Zvornik.
Kako je lijepo bilo tada u jarku pored puta svinje čuvati i zamišljati taj put i na kraju njegovom Tuzlu ili Zvornik, Bijeljinu ili Brčko, kako je to bilo bajkovito. A nije bilo puno vozila. Možda svaki drugi dan tim putem dođe iz Tuzla kamion zemljoradničke zadruge u Teočaku ili Priboju, i doveze neku robu tu za našu prodavnicu.
  I sav naš svijet je bio tu među brdima Majevice a onaj put je samo vijugao i pokazivao da se može otići negdje daleko ali sporo, sporo tamo u daljinu i sporo ovamo ponovo u zavičaj. Ali za nas mnogo je više značilo da su tim putem drugi dolazili u naše selo. Na vašare! E kakvi su nekada tu vašeri bili! Ljekari da nas vakcinišu, giometri, poreznici, milicija…
Nismo voljeli da tim putem odemo. Da se ne vratimo i da tamo negdje ostanemo. Nekako nam je bilo ljepše tu među svojima, komšijama, našim pticama, domaćim i divljim životinjama. I tu na Majevici u Priboju stalno se nešto događalo. Poslije duge i hladne zime i njenih dubokih snijegova dolazilo je proljeće.
Pune zadovoljstva sunce nas je grijalo poslije tmurnih zimskih dana. Šuma je listala a trava zalenjela. Majevica se uljepšavala kao djevojka prije nego na vašar krene. I zaljubiš se tada u tu Majevicu jer je vidiš drugim očima. I ne samo očima osjetiš je i mirisima raznim i dubinom duše svoje. Sve se razbudi i sve gmiže i raste. U rajskom vrtu si tada. Pa ponekad i pomisliš kako je tek u raju bilo Adamu i Evi kada je ovako na Majevici. Onda se sve zaseje što se orati može. Obrade se njive, okreče voćnjaci, iskrče živice i urede sokaci. Svako pored svoje njive. Nije bilo svađa i inaćenja. Pomagao je komišja komšiji da okrči, da zaseje. Svi su se počeli nečim zaniamati, svaki dan se koristio od jutra do mraka.
I tada počinje ljeto i veliki poljski radovi. Kuće opuste jer se svi presele u toku dana negdje na njivu svoju ili drugima pomognu. Vašari su bili jedino mejsto gdje se seljani redovno susretali. I pričaju i iskustva razmjenjuju. Ali sve na kratko. Treba poput mrava učiniti sve da se u jesen uzbere žito i voće, da se pripremi hrana i za ukućane i za stoku, da se prezimi još jedna nadolazeća zima.
I onda jesen. Majevica se tada pripream za zimu. Plodove daje sve što si posejao, obradio i timario čitavo proljeće i ljeto. Šljive, orasi i jabuke. Kukuruz i krompir. Tada se na Majevici čula šrkipa točkova kolskih pod teretom roda. Putevi izukrštali se preko njiva. Tu i tamo neka šljiva ili jabuka, metlika slame ili sijena koja je ostala na ogradi pored puta obješena. Tada vidiš kako je Majevica bogata a njeni stanovnici radini.
I na kraju kada se napune ambari, „uskuću“ privuku stogovi sijena i drvnjak napuni drvima, onda počinje zima. Seljani se opuste i pripremaju za jedno dugo zimsko ćaskanje, igranje prstena i prela.
A danas Priboj? Asvaltni put kojim jure bezbrojna vozila i kamioni . Ne znaš ni otkud ni kuda. I oni što se zaustave više plaše narod nego oni koji prođu. Jer ne znaš šta će selu ostaviti.
Nekad je sve ljepše bilo. I Priobj i Mjevica i žitelji njihovi.
 
Majevičanin

Pribojske vode

  Nije mnogo sela u bivšoj državi moglo da se pohvali da posjeduje jedno takvo bogatstvo. Bogatstvo zvano rijeka. Priboj je odvajkada imao čast da ima dvije. Istina, nisu to velike rijeke koje su bogate vodom, energetskim ili plovnim potencijalima. Prije bi se moglo reći da su to dva potoka, ali ipak Janja i Labuđanka su za Pribojce uvijek bile i ostale dvije rijeke.

 Radi se o dvije sestre, koje sa majevičkih visova milenijumima teku i nenametljivo protičući kroz selo, spajaju se u blizini mosta pored vodenice porodice Delić. Veća sestra - Janja, preuzela je na sebe dužnost da mladju sestru - Labuđanku odvede do Drine i dalje do Crnog mora, kako su nas učili naši učiteljice i učitelji, nastavnice i nastavnici, dok smo pohađali osnovnu školu, u našem Priboju. I nije bilo učenika koji se pogledavši u bistru janjsku vodu nije ponekada zapitao: “Koliko li joj je samo potrebno vremena da stigne do tog dalekog Crnog mora?” I nakon toga sa blagim zadovoljstvom rađala se pomisao: “Hej, pa i mi i naša Majevica učestvujemo u stvaranju nečega velikog kao što je Crno more….”

 Veličina rijeka i količina vode u njima zna da često varira u zavisnosti od godišnjeg doba. Dešavalo se tokom sušnih godina da Labuđanka potpuno presuši. Malo vode ostajalo je samo u virovima , gdje su se ribe sklanjale I teško preživljavale usled nedostatka kiseonika. A ista ta Labuđanka znala je da donese ogromne količine vode, nakon otapanja velikih snjegova ili posle obilnih ljetnih pljuskova I da se izlije u pribojske “luke” pored kojih protiče i tako ih poplavi.

 Rijeke imaju i mikroklimatski uticaj na Pribojce, Kolobarce posebno. Tokom hladnih, ledenih zimskih dana, pogotovo kad mraz stegne, mještani znaju da kažu da je temperatura “izmedju voda” nešto niža nego na okolnim brdima.

 Godinama su rijeke hranile Pribojce. Klijen, mrena, krkuša, “zlatarić” znali su biti dio trpeze, pogotovo u dane posta. Svako od nas klinaca bar je jednom osjetio uzbuđenje kada plovak zaigra na mirnoj vodi nekog od virova. I svi smo imali isti pribor, ljeskov štap, par metara najlona, plovak od gljivnog čepa i kukicu, kako smo zvali udicu. Mamce smo pronalazili na licu mjesta; račiće, skakavce , popce ili gliste. Bilo je dobrih ulova, klijenova od preko kilogram a bilo je I sitnih “šarančića” - njih smo puštali nazad u vodu. A virova koliko poželiš; kod plavog mosta, ispod Adice, kod brane za vodenicu, ispod vodenice Milovanovića, Marinin vir, i tako sve do "mosta na Janji". I Labuđanka je imala svoja carstva za pecanje i jata mrena i klenova. Hvatala se riba i rukama, oni hrabriji su zavlačili ruke u” škalju” ispod korijenja drveća i izvlačili lijepe primjerke. Oni manje hrabri su ih samo posmatrali sa obale i strahovali da drug koji je dobrano zagazio u vir neće izvući bjeloušku ili nekog njenog otrovnijeg srodnika. Hrana je stizala i iz nekoliko vodenica, čije je teške kamenove pokretala zajažena janjska voda. Brašno za ukusnu provu su mljele vodenice, ukusne se bile I reš pečene ribe uvaljane u so i to  “provino” brašno.

  Ono što je priroda vremenom klesala, Pribojci su znali da iskoriste. Prikolice I prikolice janjskog kamena ugrađene su u pribojske bunare, puteve i druge građevine napravljene vještom rukom majstora. A i nema kuće u Priboju koja nema kamen iz Janje u kaci ili buretu sa kiselim kupusom.

  Ljeto u Priboju bilo je nezamislivo bez kupanja ispod Plavog mosta. Redosled radnji je svake godine bio isti. Dolaskom prvih vrelih dana, složne I vrijedne ruke su ogradjivale vir i po potrebi ga kasnije ojačavale i popravljale. Mnogi od nas su baš tu naučili i da plivaju. Bilo je to vrijeme prije izgradnje brane I jezera Sniježnica, a mnogi su se  naučeni ispod Plavog mosta potvrdjivali na raznim primorskim destinacijama. Igrao se tu i vaterpolo. Zimi su se opet djeca znala igrati hokeja, na zaledjenoj površini Labudjanke.

  Nažalost, ovaj tekst ne moze proći bez osvrta na današnje stanje u kojem se rijeke nalaze. Ne tako davno naši preci su koristili čistu vodu iz rijeke za pranje veša, napajanje stoke a nerijetko i za piće. Bilo je i ranije bacanja otpada i smeća  ali u znatno manjem obimu i nekako je to bilo neprimjetno. Danas su deponije brojne i vidljive na svakom koraku, plastične kese vise sa vrba I jošika, pet ambalaža pliva u virovima. Proljetne bujice nisu više u stanju da odnesu uljeze, čini se da rijeke gube borbu sa najvećim svojim neprijateljema, tj. sa nama samima. Tokom rata i poslije njega, rijeke i njihov riblji fond su se susreli sa bombama, dinamitom, strujom I čime sve ne i nekako su uspijevale da odole svemu tome i da prežive sve to i opet postepeno obnove svoju faunu. Pitanje je dokle će moći da  tako opstanu bez pomoći nas samih. Sve će to tako biti dok mi sami ne shvatimo da one više trebaju nama nego mi njima, rijeke će i dalje da propadaju, a bojim se da kada mi sami konačno to shvatimo da će da za sve bude kasno.

  Ne zaboravimo – VODA JE IZVOR ZIVOTA.

 Jovan Jovanović

Vidjeh učitelja starog

   … i sjetih se mladosti svoje. Jer ni učitelj koga vidjeh nije bio star tada kada ja učenik bijah. Lijepi dani pa i sjećanja lijepa. Tamo na Majevici i sada je i škola i školsko dvorište na istom mjestu. I stara škola gore kod crkve i nova dole ispod crkve. Ispod debelih i starih lipa bijaše i hladovina debela, na lijepom mjestu gore iznad Priboja tako da smo svaki dan gledali na Priboj, onako nekako malo sa visine. To je bilo nešto posebno za nas djecu koja su uvjek volila da su viša nego što jesu i da su satarija više nego što jesu. Zato što je škola bila na platou iznad Priboja – Kolobare nekako je u nama budila poseban osjećaj i raspoloženje. Vjerovatno zato što smo bili izvolovani od ostale seoske vreve, nekako smo se osjećali važniji od cijelog sela. A učitelj naš tada nam je izgledao kao svetac sa ikona crkveih. Nedodirljiv i izazivao je u nama strahopoštovanje. Tako su to nekako gledali i roditelji naši pa se nismo baš pouzdavali na neko razumjevanje ako lekcije nismo naučili ili ako smo i šibom po dlanovima od učitelja dobili. Jer roditelji su tada govorili da nas učitelj nebi šibao da nismo krivi. Češće smo mogli na batine dobijene od učitelja dobiti batine i od roditelja.
   Ta "stara škola" uvjek budi sjećanja na naše prve dane u školi, na djetinjstvo. Jer poći u školu značilo je tada mnogo više. Škola je bila jedino mejsto u koje su te od kuće puštali sama. To je bio prvi naš odlazak u neki naš samostalan život. A u "staru školu" svi smo prvi put polazili u školu. Jedni su dolazili od Lopara i peli se uz blagu padinu, drugi sa Majevice i peli se uz svoju blagu padinu a treći iz same Kolobare i isto se svojom blagom padinom peli do škole. Samo oni koji su stanovali tu na brdu iznad škole spuštali su se prema njoj pa smo ih mi i “računali” da su oni tu gdje je i škola. Dolazili smo sa svih strana i tu smo se i igrali i učili. Ne vjerujem da je bilo i takvih đaka koji nisu voljeli u školu dolaziti. Mi i oni od Lopara, mi i oni sa vrha Majevice i sami sa sobom… inače samo u školi je uvjek bilo puno djece, a šta je djetetu važnije osim da ima djece da može sa njima da podijeli svoje dječije radosti. Dolazili smo sa svih strana i donosili abere i običaje svih okolnih sela i zaselaka. Samo u našoj školi nije bilo ni druge vjere ni druge nacije. Ali opet smo bili nekako različtiti; Lipovčani, Tobuđani,Kolobarci i Džematlije te Rastočani i Breštani. Tako smo se i dijelili kada smo lopte igrali a bogami i kada smo se tukli. Jer drugarstvo školsko je bilo nekako “potpuno” samo ako se sa nekim provodilo zajedno svo vrijeme od odlaska do povratka iz škole, a ne samo vrijeme provedeno u školi, zato su i postojale podjele među družinama iz različitih zaseoka.

  Zato sada kad vidjeh mog učitelja iako ostarjelog, ožive mi sve ljepote đačkog i dječijeg doba. I ne može učitelj makar i star bio da bude nekako drugačiji nego onakav kakav nam je ostao u sjećanju kada je bio mlad. Onakav kavog smo ga mi prvi put vidjeli i kako smo ga doživjeli. Tako on ostaje da živi u nama. Baš kao i ljepota Majevice, koja ne može da bude nadvladana ljepotom nijedne druge planine i brda.
  Tako je i naš učitelj stari, isti je kao i kada smo mi đaci bili, iako je ostario on ostaje da živi u našim sjećanjima - vječito mlad.
  Majevčanin 

Naš učitelj Ilija

   U trećem razredu osnovne škole dođe nam za učitelja Ilija odnekuda ,posle nam je pričao, iz Banata negdje od Kikinde. Mi smo do tada bili navikli na našu učiteljicu Radojku koja je imala dvoje djece mlađe od nas teško prihvatismo tu promjenu. Učitelj Ilija bio je, sada kada smo već stari to znamo, bio je u skladu sa vremenom tim. Mlad i sav kako se kaže „nabildovan“ komunističkim manirima dovede sa sobom i ženu mladu muslimanku iz Bijeljine. A u tom vremenu a bogami i danas u Priboju dovesti ženu muslimanku mogao je da dovede samo neko takav kao što je on bio. Takvi su oca zvali druže, širili bratsvo i jednistvo, odricali se vjere i nacije i sve tako. A mi iz kuće nismo nosili takvo vaspitanje pa nam je to bilo nekako neobično. Poče naš učitelj da ruži djecu i da ih naziva pogrdnim imenima, natjera nas da se oslovaljavamo sa druže i drugarice, da nas tjera od škole kada je kod crkve vašar, da nam daje jedinice kada smo na pričešće išli i da širi i druge ideje nove vlasti i načina življenja. Govorio je da „cipela nogu čuva a da šubara glavu kvari“. Nismo mi tada bili svjesni da je on tu mržnju prema šubari širio zato što je bila dio četničke garderobe pa smo tako mladi gologlavi odali. I ništa nas nije „boljelo“ po glavi. A svađali smo se sa majkama koje su nastojale da nas uvjek ušuškaju i zaštite od kiša i mrazeva.
  Ilija tako često po selu odaše bos i bez košulje samo u farmerkama. Time je kupio većinu seljana koji su u početku smatrali da se on tako indetifikuje sa njima. Dok nisu shvatili našeg novog učitelja.A seljaku treba vremena da shavti nove ljude ne zato što su neuki već da ne uvrede čovjeka. Naročito učitelja.
  Jedva sam nekako završio treći i četvrti razred. U četvrtom sa dvicom prođoh iako sam u prvom i drugom bio vrlo dobar.Tjerao nas je taj učitelj da čarape krpimo a djevojčice da se bave stolarskim zanatom. I dans se toga sjećamo jer nas je bilo sramota što su ti radovi bili nakaradni a i kako bi izgledali kada nismo bili vični tim novotarijama. Pa čak i na fizičkom se nismo osjećali dobro. Htio je taj čovjek nekako da nas obuzda da obuzda našu mladost i snagu koja je na obroncima Majevice zbog čistog zraka i zdrave hrane bujala u nama. I umjesto da nam dozvoli da se izgiramo lopte jer se to moglo priuštiti samo u školi, dok kod kuće zbog poljoprivrednih poslova za tako nešto nikada nije bilo vremena, tjerao nas je na neke grede i vratila i da fudbal igramo po nekim drugačijim pravilima od naših. Zbog toga smo čak i izgubili jednu utakmicu od Tobuđanja, što se do tada nikada nije desilo.
Nismo ga voljeli jer u njemu nije bilo one učiteljske ljubavi. Rugao nam se. To djeca ne vole. I ne samo djeca. Ni odrasli.
  Posle naš učitelj odseli za Zlo Selo u vremenu kada se do tog sela išlo pješke rijekom Janjom i kada su svi učitelji i nastavnici gledali kako da se dokopaju Lopara ili Tuzle ili nekog sela u blizini Tuzle. Samo naš učitelj Ilija ode u Zlo Selo.
Čak jedno vrijeme naš učitelj napusti školu i ode u Njemačku. Kažu da je tamo zidao i malterisao.
U Zlom Selu sagradi kuću koju nikada nije opremio i uselio.
Protekli rat raznese sve. Žena mu umrije i on se vrati za Kikindu. Šta bi sa njegove djece ni danas ne znam. Kada god prolazim kroz Zlo Selo sjetim se našeg učitelja Ilije. Škola je na istom mjestu. I njegova kuća.
Treba pažljivo birati ljude za učitelje. Da ih se djeca sjećaju po dobrom!
Ali eto, nije to uvjek tako…
  Majevičanin

… pričalo se na Majevici !

  Komšijsko pismo 

  U vrijeme neposredno poslije Drugog svjetskog rata nije bilo telefona i veza sa Majevicom je održavana isključivo preko pisama koje je poštar pješke raznosio prelazeći dnevno i po tridesetak kilometara. A ta pisma najčešće su pisali mladići koji su odlazili u vojsku i kojima je odlazak u vojsku ujedno bilo prvo napuštanje Majevice i svog sela.
Zato su ta pisma bila vrlo važna i pažljivo su se čitala.I na Majevici i u vojsci jer su mladići sa Majevice u vojsku odlazili širom bivše Jugoslavije.
Jedan mladić sa Lipaka na Obršinama je u vojsku otišao u Makedoniju, tačnije na Grčku granicu. Na dalekoj Majevici mu je ostala mlada žena, pošto je bio običaj po kome su mladići na Majevici često se ženili baš pred sam odlazak u vojsku.
U ta vremena vojska se služila po divije godine a u mornarici čak čitave tri. Bilo je to dugo odsustvo od kuće i željno se čekalo svako pismo, svaki glas iz rodnog kraja.
I jedno takvo pismo koje je stiglo sa Majevice promejnilo je sudbinu tog mladića i njegove žene i jednog nedužnog djeteta.
Pisao je komšija; da mu je žena rodila sina i da nije dostojna supruga ,da ga ne čeka vjerno!
A vojnku na straži, na granici, rojile su svakakve misli. Ako ode na odsustvo kući plašio se sebe samoga. Mogao bi napraviti zločin i da ubije ženu… a šta će onda biti sa sinom… I tako u tim teškim trenucima povjeravo se svojim kolegama da ne zna šta da radi… i onda jedne noći kada je bio na straži na granici prebjege u Grčku, napusti i vojsku i svoju zemlju.
  Taj čin za jednog vojnika nikada nije mogao proći bez kazne. Samo je bilo pitanje kolika bi ta kazna bila. Tada je bila 1948.godine Rezolucija Info-biroa. Kazna je u tim danima za i manja djela bila „smrtna“ naročito za vojnike.
Kada je čula njegova žena da je muž prebjegao u Grčku pala je u duboku depresiju i tako oboljela i depresivna nije mogla da njeguje i pazi svoje dijete. Od tuge žena je ubrzo umrla a sin joj je kasnije zbog upale mozga načisto ogluveo.
Posle izvjesnog vremena nesretni otac i vijnik je emigrirao iz Grčke u Brazil, južnoameričku zemlju i tamo se ponovo oženio .
Kažu, slao je u te dane poneki paket na Majevicu. Da nekako pomogne jer mu je sin ostao sam. Kažu, da su to bili siromašni paketi jer i Brazil je bio jedna veoma siromašna zemlja.
Sin je rastao u familiji očevoj., i kao što često u takvim slučajevima biva; otac je želio da dovede sina kod sebe. I potrudila se njegova familija da pošalje sina ocu zu pomoć organizacije Crvenog krsta.
Ali nije sin u Južnu Ameriku došao samo ocu, već i njegovoj ženi i mnogobrojnoj braći i sestrama. A u siromašnoj zemlji još jedna gladna usta nisu bila baš posebno poželjna.
Pričaju da nije otac uspio da sinu pruži sigurnost u tuđoj zemlji. Jer je uskoro umro. A sin je onda utočište našao u nekom brazilskom manastiru. I nikada se više ništa nije ništa čulo o njemu. Jer tada nije se moglo lako putovati na tako daleke puteve pa čak ni telefonske razgovore plaćati.
Eto šta može da uradi jedno komšijsko pismo, p i s m o -   z l o b n o !
  Majevičanin

Ručak na njivi

  I ko zna u kom sve hotelu, motelu i restoranu sada po bijelom svijetu vi moji majvičani ručate i naručujete jela sa menija svjetskih kuvara ali ipak sjećate se sigurno još uvijek račuka na Majevici pojedenog. Onog koji ste isčekivali bar dva sata da vam vaša majka donese dok vam je znoj oblivao rumene obraze, dok su vam crijeva krčala a umor stezao mišiće. Niste znali više da li ste gladni ili umorni i taj ručak koji ste već dva sata isčekivali i koji samo što nije stigao zamišljali ste bolje i ljepše nego ijedan ručak koji danas u svetskim restoranima jedete.

  Ne može da bude tako slatka nijedna pita od one „prazne pite“ koju ste na Majevici pojeli , nakon što ste motiku u postat zaboli. Nema te čorbe koja je ljepša od  čorbe zelja proljetnog koji ste na Majevici posrkali. A tek satrica od pera mladoga luka. Ma nije kajmak koji stavljaju u restoranima onakav kakav je vaša majka u špajizu imala i koji niste smjeli baš tako često sa prsta liznuti. Nije to moglo tako, znao se red.Ne kada ti hoćeš, već kad ti se da! Nema te pogače koje danas peku po restoranima kao one na Majevici kada u sječu drva ideš i poneseš pogaču,slaninu, luk i nož. I pogača velika i slanine komad dobar...tako da se ne premoriš  sjekući drva za zimu, kao ova sada što je i da gladan  tijelom i duhom ne kloneš. Kako da drva ne nasječeš za zimu koja ne znaš kakva će biti ili bolje reći uvjek zamišljaš strašniju nego što posle bude. Jer bolje je starašnu zimu zamišljati i drva sjeći nego čekati kada će prestati sjeverac da duva i snijeg da veje.

  A ljeti u radnji dan i nismo nigdje drugdje do na njivi ručali. Cijela njiva nam je sto bila. A stolica sve jedna do druge oko račka samog gdje god da ga majka postavi. Kako smo se tada lijepo i odmarali i slatko jeli… Kako nam je bio ukusan svaki zalogaj… a voda čista. I kada ručamo i odagnamo svoje misli od gladi i pogledamo očima posao koji smo do tada uradili, a bogami do ručka obično bude to dobar “komad”završenog posla, onda nas oblije  zadovoljstvo u duši zato što se taj dan posao dobro dvija I sve ide po planu. Budu nam i oči pune i na licu se razvuče blagi osmjeh.I čini se da danas kada naručujete jelo u restoranima da se ipak sve svodi na ono što se na Majevici ručavao. Razlika je samo u tome što je to jelo malo u neke začine uvaljano, malo drugačije pečeno i još čudnije se zove. A u suštini sve je to slično kao što je I jedan račak sa Majevice.Jer na Majevici dobar pasulj raste, dobara se stoke uzgaja i pijetolovi se redovno oglašavaju… Jer na Majevici su zmije su samo zmije i žabe su samo žabe i ne mogu da se jedu.

  Na Majevici se uvjek imalo šta lijepo I slatko pojesti! A tad smo svi mislili da je tamo, tamo negdje daleko…  sve ljepše nego na našoj Majevici, a danas...

 Majevičanin

Seoski zubari i medicinari

  U ona vremena kada na Majevici nije bilo mnogo puteva, a još manje vozila koja su se po njima kretala, tako da se do ljekara i zubara teško stizalo. Ljekaru i zubaru se i išlo samo kada se prijeko moralo. Poslije rata kod nas seljaci dugo vremena nisu imali nikakvo zdravstveno osiguranje pa su oboljeli ljekaru išli samo kada su isprobali sve moguće ljekovite trave, razne gatke i slično. Obično se to stanje pacijenta koje se i pored raznih pokušaja ove vrste „medicine“ sve lošije osjećao, na Majevici konstatovalo riječima: „Nema od Dušana ništa, odvedoše ga doktoru“. Jer na Majevici se nije govorilo ljekar već doktor. I doktoru se bolesnik vodio samo kada mu nema drugog spasa pa još to da se pokuša.Valjalo je doktora platiti a nije se imalo... Tako su djevojke majevičke, pored ostalih razloga i zbog toga često sanjale kako da se udaju za momka koji je radnik i koji ima zdravstvenu knjižicu.
A zubaru se išlo tek kada se upali zub ili otekne vilica. Popravljanje zuba se vršilo samo onda kada se mijenjaju zubi kada je potrebna jedna široka intervencija na vilicama i naravno, kada se za to imalo para. I zato su bogami onda trebale velike pare. Zato se najčešće stavljala zlatna navlaka na zub koji je uočljiv dok čovjek priča i smeje se. Kasnije su neki stavljali zlatne navlake na zub iako nisu mijenjali zube. Bila je to svar prestiža; kožni mantil, ručni sat i zlatan zub…
  Pored onih učenih postojali su i seoski priučeni zubari. I to još ko zna od kada. To su oni koji nisu imali ni dana neke škole a kamoli završen fakultet stomatologa.
Obično su ti priučeni zubari uvijek nosili sa sobom, najčešće u unutrašnjem džepu sakoa ili u zadnjem džepu pantolona, ta jedna i jedina kliješta koja su imali i koja su se uvijek nalazila uz njih ma gdje god da su bili i šta god da su radili. Jer zanli su da onaj koga boli zub nema kada da čeka da se on sa njive kući vraća i da mu kod kuće vadi zub.Vadili su zube ljudima na njivi gdje su se zatekli i to najčešće povaljene na leđa i uz pomoć nekoga koji je čvrsto pridržava pacijenta za glavu ili za ruke.
A dezinfekciju kliješta obavljali su tako što bi ih malo napalili na plamenu šibice i eventualno potapanjem u rakuju. Ali obično su pacijenta bolovi raznosili pa o
dezinfekicji kliješta i rane nije ni razmišljao.

   Odmah poslije rata medicinska kultura i liječenje šireno je i na druge načine, recimo u vojcsi su odabirani mladići i obučavani u praksi davanja inekcija samo da bi po povratku kući mogli davati inekcije ljudima koji su se razboljeli i kojima nije imao ko inekcije davati. I bilo je takvih i na Majevici, ali bez obzira što su bili priučeni medicinari i oni su se morali plaćati. A plaćalo se najčešće tako što se za svaku inekciju odrađivolo dnevnicom jednog kopača, na njivi tog nazovi- medicinara. Pacijenti koji su bili udaljeni i do kojih je morao medicinar stici, bogami morali su i dva dana kopati za jednu inekciju koju bi primili samo za davanje inekcije a seljaci su sami kupovali inekcije u apotekama jer nisu imali zdaravstvenu knjižicu.
A plaćalo se to medecinsko prosvećivanje i teškim oboljenjima. Sjećam se i sam tada su majke po savjetima ljekara uskraćivale bolesnoj djeci ako imaju temperaturu da ne piju vodu. Znam petoro-šestoro djece sa Majevice koji su tako dobili upalu mozga i ostali gluvonijemi zbog toga, a danas ljekari majkama kažu da se djeci kada imaju temepraturu daje što više vode.
  Izgradnjom savremenog asfaltnog puta kroz Priboj i Majevicu omogućilo je njihovom napaćenom stanovništvu da im je odmah je sve postalo bliže, naravno i ljekar.
  Ali najbolje je biti zdrav. Majevičani su to uvjek najviše cijenili.
  Majevičanin

Vrijeme čuda

  Dvanesati april 1961.
  Sjećam se tog dana u školi. Nastavnik Novica nam saopštava da je danas u kosmičkom brodu obleteo zemlju Sputnjak Rus Jurij Gagarin. Prvi čovjek u kosmosu. I to Rus. Kako smo samo tada vjerovali da je komunizam svemoćan. Kako smo tada vjerovali da to što učimo u školi vrijedi više od svega na zemlji. Ali nije tada bilo televizije u našem selu. Nismo to moguli da vidimo. Novine su kupovali rijetki ljudi pa nismo moguli ni da pročitamo. Samo je jedan naš drug stalno pričao o psu Lajki koja je prvo živo biće koje je išlo u kosmos. Mi smo tako noću bacali poglede u pravcu mjeseca na nebu i čudili se tom beskraju. Ali opet više su nas zvijezde noćnog neba obasipale svojom ljepotom nego što smo mi mogli da maštamo o tim nekim kosmičkim putovanjima. Draže nam je bilo da hodamo ispod tog danju plavog a noću zvijezdama obasjanog neba nego da putujemo u kosmos.
  Nekako je u te dane i godine stalno bilo nekih svjetskih čuda i vijesti o njima. Živjeli smo u vremenima čuda i na zemlji i na nebu. Jer samo koju godinu prije počeše da pričaju da će se sunce pomračiti u sred dana. Da će u sred dana biti noć .Garavili smo stakla jer znali smo da se u sunce nije smjelo gledati bez nekih naočara a kako naočare nismo moguli kupiti nagaravili smo neko razbijeno malo staklo. I zaista dođe i taj dan. Tako nekako oko deset sati prije podne poče da se sunce krnji, kažu zaklanja ga mjesec koji eto u sred dana prolazi između zemlje i sunca. I bogami skoro da pade noć u po dana i sunce skoro da zađe za mjesec.Vidjesmo i to čudo. Nismo se uplašili. Bili smo ponosni na naša znanja. Mislili smo da sve znamo.
  Poslije stiže i televizija u selo na kojoj gledasmo svašta. Počela je da se seje pšenica talijanka, da se baca vještačko đubre po kukuruzima a kasnije poče da se siju i hibridni kukuruzi, kako ih je narod zvao. Sve je to nekako zahvatilo nas starije osnovce koji smo se spremali da napustimo selo i odemo put velikih gradova. Nisu tada ti gradovi bili veliki, bile su to kasabe, ali za nas su to bili veliki gradovi. I do njih se nije moglo doći drugačije nego pješke i po 30 kilometara idući cijeli dan. Putničko auto u našem selu rijetko kada smo mogli vidjeti da prođe a i bicikl nam je bio velika želja.
Čudo su bili i kišobrani-amrele a kasnije bogami i šuškavaci mantili.
Elektrika se počela širiti ali i visoka je i široka Mjevica da se svaka kuća na elektriku nakači. Trajalo je to. Razvlačila se ta struja do jačine žiška u sobi.
Ručni sat je bio stvar prestiža. Jer nije svaka kuća ni veker imala. A ona koja ga je imala napravila je posebnu vitrinicu za sat i na zid je okačila.
Bilo je to vrijeme čuda.
A danas?
  A danas, da mi i besplatnu kartu za put na mjesec daju nebi išao. Nekako mi je ova naša zemlja najljepša. I stalno se čudim zašto stalno to nešto istra-žuju po lijepom nebu. Zašto kvare ljepotu ovozemaljskog života. Naročito na Majevici.
  Majevičanin

Voljeli smo svetog Luku

  ... onda, na Majevici,  jer Sveti Luka je nekako uvjek bio bogat. Pun je čardak i višak smo još na tavan digli. U košu pšenica se već užutila i u nju guramo najljepše jabuke, kruške i dunje. Da tu u toj ljepoti uzru i one užute. Da kada ih iznese naša majka na trpezu budu lijepe, da ih mi gledamo a ne da jedemo. A u udžeri je brdo jabuka. A ima i oraha. Ali nekako manje, pa ne možemo ni sada za Svetog Luku da ih jedemo moramo da ih čuvamo. Da ih čuvamo za djetinjce, materici i očiće a naročito za Badnji dan, kada se pijuče. Znalo se nekako tada šta je za šta ,za kad`, za koji praznik pa si se tako već unprijed radovao tim praznicima koji će doći. Nije bilo starije tijelo od duše. Morao si dugo po ustima da valjaš zamišljene zalogaje i mnogo su bili ljepši tada dok ih još nisi zagrizao.
A ako bi mi djeca dosađivala od nestprljenja da nešto pojedemo onda nam je sledovala ružna riječ da sve hoćemo kroz gu… da protjeramo.
   U oboru naša debela guda još je halapljivo jela. Išli smo stalno da je gledamo i radovali se čvarcima koje ćemo uskoro jesti, zamašćenom komadu hljeba ili malom komadu debele slanine koju smo prismakali dok smo grizili proju koju nam niko nije branio. Stogovi sijena su već počeli da se nižu pored staje a i drvnjak je kao steona krava svaki dan sve veći i deblji. Jer ako je i drvnjak bio mršav nisi mogao zimi da se raduješ. Kako da se ogreješ i pregrmiš zimu koja će trajati niko ne zna do kada.
  Ako nisi do Svetoga Luke zasejao pšenicu nemoj je ni sejati. Ne zna se hoćeš li užeti na ljeto. Poslije Svetog Luke privlačiš još sijena i drva, oblaziš njive i gledaš jesi li neku voćku preskočio i nisi je obrao,orahe još potkupljaš i obilaziš da još pogledaš njive prije nego ih snijeg prekrije i šume prije nego što se svuku. Prije nego svo lišće opadne.
I tada komšijama, kumovima i tazbini koji slave Svetog Luku u goste ideš. Jer na slavu ne možeš da ideš bratu i rođaku. Samo sestri i tetki koje su su uvjek udale u tamo neko selo, ili babi svojoj koja Lučindan slavi.
Počinju zimska gošćenja i slavlja. A moja baba nije bila daleko a slavila je Svetog Luku. Ne valja kada je baba daleko… Umoriš se dok dođeš tamo a i kad dođeš moraš brzo da se vraćaš nazad. Više si na putu nego kod svoje babe.
Za Svetog Luku uvjek mesa ima. Kažem bogat je uvjek nekako bio taj naš Sveti Luka. A na oskudnoj Majevici začas se sklizne u sirtoinju i nemaštinu.
A kod babe svega. I pića ardolije, koje poslije nikad više nigdje nisam pio.Valjda je to samo moja baba znala da pravi? Ne znam.
Svega kod moje babe za Svetog Luku je bilo, a njiviše ljubavi koju sam ja kao privi njen unuk brao. I sada kada vidim mog Nebojšu kada dođe kod babe kao da vidim sebe negdje na Majevici na Grujčićima... Odakle god ideš sa Majevice uvjek vidiš Grujčiće… Uvjek vidiš gdje je tvoja baba!
Voljeli smo Svetog Luka, onda a i sada.
Ali onda nekako više.
Možda i zato što moja baba više nije živa.
 Majevičanin

Jutro rano

  ... i jutros kada idem na posao a iskucava skoro sedam sati na tom kratkom putu od kuće do posla sjećanja mi naviru na jutra rana na našoj Majevici.Onda kada sam u cik zore morao da ustanem i idem sa mojim ocem da išpartamo kukuruz jer taj dan će doći kopači da se kukuruz okopa.
I bunovan i srdit sam u sebi, jer ocu se nisi smio na nešto žaliti, polako me je osvajala zora i čari jutra ranog. Sve još spi, ni ptice se još nisu probudile a sunce je još daleko ali se već osjeća njegovo skoro pojavljivanje na nebu i željno čekaju njegovi prvi zraci da nas ogreje ne zato što nam je mnogo hladno već samo zato što je tako ljepše, nekako tada bolje osjećaš samo sunce, božiji dar ovome svijetu.
I tako polako te napušta tvoja srditost što si morao tako rano ustati iz kreveta i osvajaju te čari jutra ranog. Tada kada nema ljudi, kada nema neke opšte graje i ljudi i stoke i ne čuje se ni čekić i nakovanj seoskog kovača, kada se samo čuje kukurikanje pijetlova i njihov međusobni zov.
  I kada se streseš od prve rose koja ti okvasi stopala i pantalone bude ti kasnije drago što si sav mokar od tih mnogobrojnih kapi rose koje će mnogi propustiti koji to jutro kasno ustaju i mršte se što su ih probudili.
Tako kada se kasnije svo selo probudi bude ti drago što si ti privi ustao i pokupio sve čari za koje durgi i ne znaju da postoje.
U gradu ta jutra rana uvjek kradu drugima pekari jer oni moraju hljeb da ispeku dok se narod ne probudi da ih onako bunovne nahrane taze pečenim hljebom u koji su i oni sam utkali sve čari tih jutara ranih.
  Često mi padnu napamet stanovnici velikih gradova. Bože da li oni znaju šta je jutro tačno. Jer u tim gradovim ta jutra nisu takva kao što su na našoj Majev-ici. Tamo su priroda; tramvaji i kamioni,rosa ulica vodom noću oprana a prvi plodove tog jutra žanju beskućnici koji su i tu noć u nekom kartonu i jendeku na ulici prenoćili.
Ne volim velike gradove!
Vratite se na Majevicu!
  Majevičanin

Ćoso i druge priče

  I danas dok gledam moje unuke kako na kompjuteru igraju igrice bude mi nekako žao. Sjetim se svog djetinjstva i priča koje su nam stariji pričali. Nekako su bile ljepše i interesantnije. Nekako su u nama budile više mašte jer sem riječi koje nam je neko od starijih pričao mi smo morali u svojim dječijim glavicama sami da zamišljamo;kakve su toke na dolami Kraljevića Marka i suva drenovina od devet godina koju je on cijedio, kakav je Musa Kesadžija i njegov buzdovan, kakva je vila Raviojojla i nož koji je dodala našem Marku…

  Ali meni se najviše sviđala ona bajka o Ćosi. Pogotovu što je naša porodica imala vodenicu u koju sam često i sam zalazio. Najvažnije u toj priči je to što je ona bila posebno  duga i oni koji su nam je pričali nikako nisu mogli da kažu: „Čiča miča i gotova je priča“. Sebe smo svakako zamišljali u ulozi dječaka koji  je pošao da kod Ćose samelje žito. Jer je on pobjedio Ćosu,  ali više od toga jer smo zajedno sa tim dječakom i mi prelazili duboko more, penjali se na nebesa uz grašak koji iznikao a cije smo sjeme mi  sami izgubili, pa jurili lisicu koja nam je ukrala glavu i sve tako neke stvari kojih u običnom životu nije bilo. Jašili pjevca a tjerali čelca. Bože, koliko smo puta tako gledali zvjzdano noćno nebo i zamišljali kako je tamo gdje Bog sjedi i odakle Sveti Ilija  ispaljuje one strašne gromove u drveće koje se nalazi tu negdje u našoj blizini.

  A bilo je tih priča mnogom, i  sve one su bile iz knjige „Srpske narodne bajke“. Ali tu knjigu su imali samo rijetki i većina je pričala ono što je upamtila. Koliko sam puta trčeći u strahu kroz mračnu šumu viđao te vještice i vukodlake, te divove i zmajeve, medvjede i vukove… Bogami pošto sam mnogo maštao stalno sam gutao knedle od straha. A tek kada dođem u vodenicu našu, ožive mi sve priče koje mi je pokojni otac pričao. U vodenici  je to posebno strašno, naročito kada padne noć,kamenje se okreće i logrnja voda ispod vodenice pršti i huči tako da ništa ne čuješ i stalno misliš da će te neki vukodlak ščapiti za vrat. Kada sam kasnije gledao tv-priču „Leptirica“ nisam mogao da se opustim sat vremena poslije završetka emisije.

  Osim  tih priča pjevale su se i srpske narodne epske  pjesme,  jer su u viđenijim kućama imali i knjigu pjesmaricu i gusle uz koje su se te pjesme pjevale. Ivo Senković i aga od Ribnika, Smrt Smail age Čenigića, Kosovnski boj,  te o Milošu Obiliću. Ja sam dugo mislio da je to sve izmišljeno jer kako može čovjek ma koliki da je junak da kada diše savije grane drveta pod kojim spava.

Ali sve je to bilo lijepo, sve je to raspaljivalu dječiju maštu i mamilo da se knjige čitaju i I iz njih uči.

Kada sam i sam postao otac, i kada sam i sam trebao da te piče pričam svojoj djeci,  negdje su se izgubile te srpske bajke i nije ih više bilo u knjižarama.  O Ćosi nisi mogao napamet da ispričaš jer je to toliko bilo lijepo i različito da nisi mogao da sve upamtiš a da povremeno ne pogledaš u knjigu. Onda sam prelistavo one Andersenove bajke i drugih bajko mnogih pisaca. O Palčiću i slično. Ali nijedna nije bila tako lijepa kao naše domaće.

  A danas djeci prikazuju bake o Nodiju i nekim junacima o kojima ne možeš da maštaš. Ne možeš da maštaš o onome što nije naše o onome što se ne može sada pojaviti iz mraka.

  Zato onoj ko misli da mi na Majevici nismo imali igračaka ne zna da smo imali svoju maštu koja u zvjezdanoj noći, u tamnoj šumi kroz koju prolazimo i u našem budžaku u našoj sobi  mnogo smo ljepše priče zamišljali i doživljavali.

Bilo je lijepo djetinjstvo na Majevici.

   Majevičanin

Svadbe na Majevici

  Svаdbe su svugdje u svijetu jedan od nаjljepših dogаđаja, i možda i nаjvаžniji dogаđаj u životujednog čovjekа, jer nakon tog čina čovjek počinje aktivno dа učestvuje u stvаrаnju jednog novog životа. Zаto su sjećаnjа na njih još uvijek tako jaka jer se čovjek rado sjećа mnogobrojnih svаdbi, i svaka od njih je imala nešto posebno i karakteristično i svaka je bila posebna priča za sebe, a to se lako ne zaboravlja.
  I nа Mаjevici je bilo tаko, sjećаm se mnogih svаdbi, prve koje su mi duboko ostale u sjećanju vezane su za moje rano djetinjstvo još prije nego sаm pošаo u školu. A to su bile svаdbe koje prolаze putem pored kuća, jer gdje bi jedno dijete moglo vidjeti svadbu nego kаdа ona prolаzi pored kuće.Sjećam se, ženio se naš komija Branko odnekuda iz Završja pa su svatovi na ulasku u selo, tako reći bili su skoro došli do kuće mladoženje, ali su bili us put počešćeni od mog strica i oca u znak dobrodošlica novoj mladi u naše selo. Dugo godina sam kasnije viđao našeg komšiju Branka i njegovu ženu Maru kako su uvjek zajedno na svim teškim i lakim poslovima. Baš kao što u Svetom pismu pišu „u dobru i u zlu dok nas smrt ne rastavi“. Koji je to bio doživljaj za našu dječiju znatiželju, svadba u selu; toliko lijepo obučenih ljudi nа jednom mjestu,veselih i rаspjevаnih… A tek hаrmonikаš, uz hаrmoniku ide i doboš, neizostаvаn svadbeni muzički instrument. Doboš se dаleko čuje i kаdа god se negdje nа obroncimа Mаjevice oglаsi doboš odmаh se zna dа je tаmo nekа svаdbа, tako se noću premа zvucima doboša lako određivao kurs kretanja svadbe. Kаsnije učestvuješ u svаdbi аli sаmo аko se dogаđа tu u fаmiliji ili komšiluku…

  U prvu veliku svadbu išao sam kada se moj ujak Srećko ženio iz daleke Čaklovice u Rastošnici. Cijelu noć smo putovali, iako je bilo naporno nisam osjećao umor. Jer svadba je događaj i kad si pozvan da učestvuješ osjećaš se važnim jer si dorastao da ideš u svadbe a to je znak da se približilo i vrijeme tvoje ženidbe. Vrijeme kada se puštala sa dlana „šaka baka“ da pokaže odakle ćeš se oženiti ili gdje ćeš se udati. Možeš završtiti velike škole i nepismen biti, biti na položaju i niko i ništa biti, biti bogat ili siromašan ali nisi u životu ništa uradio ako se ne oženiš ili ne udaš i djecu ne izrodiš. Zato su te „šaka bake“ sa dlana puštali svi i to najčešće kada su sami.

  I išli smo cijelu noć u tu Čaklovicu, ali bila je mjesečina. Morali smo noću ići jer mlada nije bila „sigurna“. Sjećam se otišao je otac i još neki sa njim da prije dolaska svadbe čuvaju mladu da ne „slaže“. Kažu čak su je i u podrum kuće zatvarali.Jer prelomni su to trenutici u životu djevojke i u mladoj glavi roje se raznorazne misli.I treba pomoći mladim ljudima da zasnuju porodicu. To se radilo onda kada su ljudi bili mladi, kada djecu mogu rađati a ne kada sve imaju i kada su dobre materijalne prilike za to.

I danas se sjećam stigli smo pod kuću pokojne babe nekako u zoru kada sviće dan. Razgradiše bogaz koji je ujak vjerovatno morao poslije svadbe sam zagraditi jer se smatralo da se razgradnjom bogaza i prelaza ukalnjaju prepreku na bračnom putu mladenaca ta i na sam dan svadebe važno je da im se pomogne da se prepreke uklone.

Između toliko lijepo odjevenih ljudi uvjek nаjljepšа među njima je bila mlаdа, najljepša i za nas djecu uvijek najinteresantnija. Jer sve svаdbаre znаš ,viđаo si ih i obučene ili prljаve, kako u radu u polju tako i na svečanostima, ali mlаdа je bivala obično iz nekog drugog selа i iz neke druge fаmilije, а često bogаmi i preko sаme Mаjevice. Sjećаm se svаdbe mog starijeg rođаkа, mlаdа je stаjаlа u konjskim kolimа, iаko su kolа išlа po mаkаdаmu, ali pošto je za nas mlаdа nešto posebno ondа čovjek pomisli i dа imа neke posebne sposobnost i snagu. Uvjek je mlаdа bila lijepа i lijepo obučenа. I bila jeje to pravasvadba a posle toga pilav.Tu se i sedam dana jelo i pilo. A to se dugo pamti.
Nekako valjda zbog toga što je pilav bio veliki toršak, poslije polako nestadoše i ti pilavi. Dođe neko drugo vrijeme. Neke brze svadbe, neke svadbe u kojima imaju samo mlada, mladoženja u kum.Neke svadbe bez svatova. Izgubi se nekako i to kumstvo koje je tradicionalno njegovano. Nekako vrijeme izmjeni sve vrijednosti. Svako svakome je kum, kuma ima i mladoženja i mlada. Starije oca i majku, djeda i babu, nepitaše više ništa, počeše se kidati tradicionalna kumstva...
  Vremenom prolazi dječačko doba i kada se polako stаsа u momče ondа su svаdbe bile jedino mjesto zаbаve kako zа momke tako i za djevojke.
Stаriji svаdbаri su vodili rаčunа o procedurаma i običаjimа а momci i djevojke zаbаvljаju se, zaboravljajući sav težački život tog i prethodnih dana, sve muke i patnje koje su imali neposredno do polaska svadbe .
Bilo je raznih svadbi; noćnih i dаnjskih,tаjnih u odlаsku а jаvnih u povrаtku, a bilo je i onih koje su se bez mlаde vrаtile, ali to onda i nije bilа neka svаdbа, ali su ipak ostajala duboka i nezaboravna sjećanja na njih.
Svaka je svadba bila priča sama za sebe; mlаdа se nije lаko izbаvljаlа iz roditeljskog domа pogotovu аko udaja nije prethodno bila dogovoreno sа mladinim ocem. Zаto je obično ispred svаdbаrа išlа jednа prethodnicа kojа je pripremаlа put mlаde iz kuće roditeljа do susretа sа svаdbom. Uvjek je to bilo uzbudljivo i napeto. Sjećаm se jedne tаkve u zaseoku Petrovići u Tobutu.
Ako je noć vedrа i ispunjena mjesečinom ondа se svatovi lijepo provode, аli često je kišа znala da okupа svаtove, da ih usput prati jaka hladnoća i duboki snijeg, ali sve to nikome od svatova nije padalo teško svi su išli za jednim ciljem a to da da mlada stigne u mladoženin dom, i tada veselju nije bilo kraja.
Zаto iskupljаne svаtovа nije bio lаk posаo, trebаlo je zаslužiti dа ti se ide u svаtove, trebа posebno voditi računa kаko okupiti svаtove аko je tаjnost svadbe bila bitnа u odlаsku po mladu. Za one mladiće i djevojke koji su činili dobro obično se njihovoj dobroti uzvraćalo riječima i obećanjima da će im se ići u svadbu kada se budu ženili ili udavale. Trebа pаziti koliki su nаpori potrebni аko je mlаdа dаleko, a bogаmi аko je mlаdа dаleko i svаtovimа ponestаje snаge trebа i smisliti krаj čije kuće svаtove provesti dа bi se mаlo okrijepili kolаčićimа i rаkojom koje domаćin iznese.
Zаto je bilo srаmotа zа domаćinа krаj čije kuće svаdbа prolаzi dа ne iznese ponude zа osvježenje svatova.
Ali prаvo veselje nаstаje tek kаdа se mlаdа dovede u dom mlаdoženje, tek tаd se svаtovi mogu opustiti… Jer mlаdа je moglа dа se izgubi,dа joj roditelji ne dаju а često bogаmi i dа šmugne nа drugu strаnu sа drugim svаtovimа.
A kаdа se jednom svаdbа nаprаvi ondа se više nikаd ne može prаviti sа istim mlаdoženjom i mlаdom. Jer drugi put to i nije svаdbа.
  Lijepe su mаjevičke svаdbe bile, ipаk se nа svаdbama lijepo jelo što u druge dаne nije bilon bаš tаko, moždа u bogаtijim kućаmа аli tаkvih je bilo veoma mаlo.
Zаto su se očevi i mаjke duže pripremаle zа svаdbe; ako u kući imаš sinа zа ženidbu ondа trebаš dа u oboru imаš i debeljаkа zа klаnje, u buretu rаkije zа poveći broj svаdbаrа, a zа kćerku morа biti pripremljeno ruho i pokloni.
Tako postoje monoge nаrodne izreke nа temu svаdbe i ženidbe. Kаžu: „Mlаdu u kuću а jаrаm uz kuću“, tаmo gdje su se morаli volovi prodаti dа bi se otkupilа nekа mlаdа.
A koliko je to vаžаn dogаđаj vidi se i po tome da mlаdić sve dok se ne oženi ne rаzmišljа o pečаlbi ili nekom ozbiljnom zаnimаnju, tek kаdа se oženi ondа obično odlаzi negdje nа rаd u neki drugi grаd ili u Bačku ili u neku drugu držаvu. Jer život je postаo ozbiljаn, djecа dolаze i porodicа se morа hrаniti…
A to je jedan novi život u kome izа sebe treba dа ostаviš potomstvo, dа ti je kućа bogаtа prvo čаljаdimа pа tek ondа punim аmbаrimа i oborimа.

  I danas pod Majevicom i u Semberiji sa kojom se Majevica skoro stopila, došlo je opet neko novo vrijeme. Svake subote i nedelje odjekuju ulice grada Bijeljine sirenama automobila svatova koji se vesele u najljepšoj slavi mladih ljudi. Sada rijetko ima svadbe bez svatova. Danas svaka djevojka hoće da obuče vjenčanicu i da obilježi novi početak života. Sada je neko drugo vrijeme .Sada se gleda i šta mlada i mladoženja imaju . Danas se gleda šta imaš. I nove generacije se dosjetile i kažu: i brak iz računa je dobar ako je račun ispravan.

Vrijeme kada je deviza bila; najbolje je od viljuške i kašike krenuti u život je brzo zaboravljena, pa se danas kaže; najbolje je od pune kuće... uz to samo da dodam… pune kuće - prije svega djecom pa onda znanjem i imanjem.

 Mаjevičаnin

Pribojski „tifozi“

  Pribojci su, kako je navedeno u ranijim tekstovima, svoj fudbalski klub osnovali 1980. godine i dali mu ime „Proleter“, koji se takmičio u opštinskom rangu i tzv , Majevičkoj ligi, ali bez obzira na rang u kojem su igrali, igrači Proletera uvijek su imali veliku podršku svojih mještana, objektivnih poznavalaca fudbalske igre. Utakmice su se igrale nedjeljom, rijetko srijedom. Nedjelja je bila dan za odmor i fudbal, mali praznik za Pribojce,  a o novom protivniku saznavalo se ili pitanjem: „Ko dolazi?“ - upućenom nekome iz kluba, Ili preko plakata koji su postavljani na oglasnoj tabli  kod kina.  Da se igra utakmica znali su i mještani koji su ostali kod kuće, zvuk sudijske pištaljke čuo se daleko a huk nakon postignutog gola odjekivao je okolnim brdima. Posjetioce „Adice“ interesovalo je i šta se dešava na prvoligaškim stadionima širom Jugoslavije , te je slušanje emisije „Vrijeme sporta i razonode“ putem tranzistora, bilo obavezno. Obavezan je bio i „štand“ Zudijeve poslastičarnice.

   Početkom devedesetih, u Priboj je počela pristizati štampa, koja se kupovala u samoposluzi.  Za mlađe, posebno su interesantni bili Tempo, Žurnal, Ćao tifo...  Mladi Pribojci su počeli da uživaju u izvještajima sa sportskih terena širom svijeta, a posebno u akcijama velikih navijačkih grupa iz Engleske, Italije, Jugoslavije... Divilo se bakljadama, koreografijama, pjesmama... I nekako u to doba, rodila se ideja o osnivanju navijačke grupe koja bi bodrila Proleter. Brzo se sve odigralo, izabrano je ime Plavi đavoli, a vođe su, u navijanju već iskusni: Cvrka, Maljić, Adžija. Napravljen je transparent od plavog platna na kojem je bijelim ćiriličnim slovima napisano „Блуе девилс“. Nabavljenaje i zastava SFRJ sa zvijezdom petrokrakom, za svaki slučaj. Pjevale su se pjesme; Delija, Grobara, prepjevane tako da odgovaraju našem klubu: „Volim Proleter plavo-bijele boje“, „Dok Proleter bitke bije“ i slične. Prosjek godina „tifoza“ oko 14. Za mjesto okupljanja tj. kop, izabrana je sjeveroistočna „tribina“ stadiona „Adica“.

  Najveća akcija Plavih đavola , odigrala se na utakmici protiv NK Ratkovići, koja je, čini mi se, bila veoma bitna za plasman. Okupilo se više od 50 najvatrenijih, spremnih da pjesmom podrži ljubimce. Maljić je, kao i obično, nabavio petarde, na žicu su postavljeni transparent i zastava, a Cvrka je napravio bubanj (tako što je preko drvenog dijela sita za prosijavanje brašna presvukao i zakucao najlon od vreće).  U ritmu bubnja pjevale su se pjesme i uzvikivala imena igrača. U toku utakmice, bačena je i jedna dimna bomba, koja nije ispunila prvobitni cilj da na kratko prekine utakmicu, jer je zbog vjetra koji je duvao ka istoku dim otišao ka Poštarevom svinjcu i dalje niz Janju. Ostalo je zapamćeno i da su igrači, nenaviknuti na takav ambijent, nekako više pažnje obraćali na tribine nego na samu igru.

  Išlo se i na gostovanja , sa nesmanjenom energijom i  ljubavlju prema Proleteru. Jedno od poslednjih bilo je gostovanje kod FK Voćar u Šatorovićima.  Ista akcija, petarde, transparenti,šalovi , neki lovci sa puškama... , poraz, rasprava,“ Baćka sa lokalcima, upad istih u autobus sa pajserima i štanglama. Tog dana održavala se osnivačka skupština SDA u Šatorovićima, dijeljene su članske karte, vijorile se zeleno-bijele zastave sa polumjesecom. Bio je to nagovještaj kraja jednog vremena, kraja djetinjstva „Блуе девилса“.

(Jovan J.)

Veliki događaj

  Dolazak televizije bio je veliki događaj na Majevici. Sjećam se tih dana. Kažu: "U čitaonici; dal` Mjesna zajednica dal` Zemljoradnička zadruga, posatavili televizijski aparat." Bilo je to nekako odmah s jeseni 1963. godine, u vrijeme kada selo više nema  mnogo posla, a ljudima su potrebne neke dodatne zanimacije da ispune slobodno vrijme. Na takvu vijest, koja se veoma brzo pročula selom, svi su nagrnuli u čitaonicu. Svi, a to znači muški dio populacije, očevi i stričevi, braća i drugari... Niko od nas, nikada do tada, nije gledao nigdje televiziju, pa je iznenađenje bilo baš kompletno. Svi smo otvorenih usta pomno buljili u crno-bijeli ekran. Baš tako, otvorenih usta, jer je sve to za nas bilo veliko i neopisano čudo; da vidimo ljude koji se nalaze negdje tamo  daleko i da slušamo šta oni pričaju. Dugo i nismo znali šta je to, koji su to ljudi i gdje su.
  Ali nekako odmah po prispjeću televizije na Majevicu, ubiše Džona Kenedija, predsjednika Amerike, u gradu Dalas, u državi Teksas. I naša televizija je prikazala taj događaj, i to baš onako kako se desio, na ulici grada Dalasa. Možda je i taj događaj prelomno uticao na nas da odmah prihvatimo televeziju kao istinitu, jer je sve prikazano na televiziji bilo potvrđivano i na radiju "Glas Amerike" u vijestima koje je vodio Grga Zlatoper, koje su bile redovno slušane u pojedinim kućama,  ili bar u onima koje su imale radio aparat, jer tada sve kuće nisu imale ni sat a kamoli radio-aparat.
Od tada nastade i neko novo vrijeme u našem selu, neki novi način življenja i razmišljanja. Te zime išli smo svako veče u tu našu čitaonicu, i očevi i sinovi i komišije i komišijska djeca i đaci...  Mnogi su dolazili i iz udaljenihih zaselaka Podmajevice. Svaku veče igrale su su domine i šah, pio čaj i kafa, sve tamo dok ne počne dnevnik u osam sati, a tada je morao biti tajac. Tada su mlađi, koje vijesti nisu nikada baš nešto posebnopo ni zanimale, morali da ućute da ne smetaju starije da slušaju vijesti. A naš narod je uvjek volio te neke svjetske vijesti, posebno iz Amrike i Rusije. Nekako mi smo se, iako smo iz male zemlje, uvjek svrstavali sa onim velikima, tako da su vijsti iz malih zemalja privlačile i malo naše pažnje.
I mlađi su ćutali, čekali su,  jer poslije dnevnika počinje televizijska serija. Prva televizijska serija koju smo gledali, bila je to serija "Muzej voštanih figurga", u kojoj su igrali: Čkalja i Mija, Prle i Guta Dobričanin, najbolji beogradski glumci.
  Ubrzo zatim je počelo i emitovanje nekog kviza koji je tada vodio Mića Orlović, čuveni televizijski voditelj. Glavna nagrada kviza;  automobil Fića, nov!!!  Kakva je tek tajac bio u čitaonici kada je kandidat ulazio u staklenu kabinu da odgovori na poslednje pitanje, koje je donosilo ili autombil ili se gubilo sve. I onda nije bilo kao danas. Da se odustaje, da se ne bi izgubilo sve, naprotiv - igralo se do kraja na sve ili ništa. Svaki kandidat je išao na sve. Muva se tada mogla čuti u našoj čitaonici.
Bio je tada i neki film o špijunima, "Svetac" se tada zvao, i glumio je Rodžer Mur. Za nas na Majevici sve to je bilo interesantno i zapanjujuće. Gutali smo sve, bukvalno rečeno; baš sve. Niko živ nas nije mogao ubijediti da sve to što smo gledali na televiziji nije istinito, naprtotiv svi smo čvrsto vjerovali da se to baš tako stvarno i događalo.
Drulžili smo se tako svaku veče, cijelu zimu. Uprava Zadruge odmah je smislila kako da naplati to narodno okupljanje, pa smo morali i plaćati 50 para svaku veče.
Nisu svi imali da plate pa je tu bilo i istjerivanja iz čitaonice i svađa oko toga da li svima treba naplaćivati ili ne...
Svaku noć smo pred ponoć vraćali se kući po snijegu i hladnoći. Jedava smo čekali da uletimo u kuću i topli krevet. Ali nikada nikome nija palo na pamet da zbog hladnoće sledeće veče ne ide u čitaonicu.
Kasnije smo gledali i kako se Nil Amstrong spušta na Mjesec, čini mi se 1969. godine. Bože kako smo tada vjerovali...  Ja sada više ne vjerujem da je to bilo istina, sada više vjerujem da je sve to snimano, negdje u pustinjama Amerike.
  I trajala je ta ljepota na Majevice sve dok nisu počele kupovine televizora i gledanje po kućama i od tadase počelo polako osipati selo. Dok na kraju više niko nije dolazio u čitaonicu. Koja ni danas više kao čitaonica ne radi.
Kako bi danas bilo lijepo u našem selu kada bi svima oduzeli televizore i ostavili samo jedan u čitanoci sela. Družili be se opet, učili bi opet kako je lijepo pomagati jedni drugima.  Živjeti zajedno.
Poslije televizije sagradiše i put od Bijeljine do Tuzle. Put kojim odoše svi koji su mogli otići. Odoše i ostaše! Ne kao nekad, četvrtkom se u Tuzlu išlo a petkom se vraćalo...
  Majevičanin

Slavski dani na Majevici

 Kаžu dа jedino Srbi imаju slаve i dа drugi nаrodi to nemаju, kаžu dа su slаve ostаle kod Srbа kаdа ih je Sveti Sаvа prevodio u hrišćаnstvo. Nisu htjeli Srbi dа se odreknu svojih porodičnih slаvа koje su slаvili dok nisu primili hrišćаnstvo. Ondа je Sveti Sаvo predložio svojim Srbimа dа zаdrže slаve koje su slаvili аli sаmo dа uzmu hrišćаnske svece. I stogа moždа su Srbi jedini nаrod koji u svojim slаvаmа pominju sve svece prаvoslаvnog hrišćаnstvа. I to svаke godine.
A lijepe su te slаve bile ondа а i sаdа. Ali rаnije su bile i mnogo ljepše. Nije rаnije bilo ni аutomobilа ni telefonа pа se rodbinа jedino viđаlа i rаzgovаrаlа zа svete slаve. Dolаzili su jedni drugimа i izdlekа i ostаjаli su i po tri dаnа. Nisu žurili kаo dаnаs. Zа tri sаtа dа se sve obаvi. Skoro i dа ne pričаju.
Kod Srbа znа se kаdа je kojа slаvа i koju ko slаvu slаvi.Ne može to hoću i neću dа slаvim. I ne može to do sаdа sаm slаvio jednu а od sаdа ću drugu. Koju slаvu ti je slаvio prаnđed tu morаš i ti.
Zа slаvu se ne zove. Znа se dа je svаki gost nа vrаtimа kuće tаj dаn dostojаn svih počаsti jednаko bilo ko dа je. I znа se kаdа čovjek slаvi, u koji dаn. I ondа je to lijepo. Znа se zа koji dаn se okupljаju prijаtelji i kumovi, tetke i ujаci.Vidi se tаdа svа rodbinа. Popričа se, mаlo se pofаli, mаlo se izjаdа. Kаko ko i kаko kome.
Tek zа slаvu su djecа se upoznаvаlа sа dаlekim rođаcimа, tektkаmа, ujаcimа i drugom fаmilijom koju ne bi ni znаli dа nije slаve.
  Slаvа je svаke godine i uvjek bаr mjesec dаnа pred slаvu morа dа krenu pripreme.
Morа dа se okreči mаkаr onа prostorijа gdje će gosti lomiti krsnicu i gostiti se а morаju bogаmi i druge prostorije. I dа se okreče i dа se operu podovi, prozori, stаklа. Dа se promjeni slаmа u strošcimа kаko su se zvаli tаdаšnji dušeci. Uvjek je to bilo lijepo. Jer u te dаne sve blistа sve je čisto. A kаdа uveče legneš u krevet nа tаze slаmu ondа imаš osjećаj kаo dа je kupljen nov dušek zа koje tаdа nismo ni znаli. I češće i bolje smo uživаli. Nismo mnogo imаli аli nije nаm ništа ni nedostаjаlo.
Djecа su nаročito u dаne slаve uživаlа u svemu. Kаdа je kućа čistа i dijete se osjećа vаžnim а kаdа gosti dolаze ondа je to uvjek zа svu djecu svijetа i u svаko vrijeme lijep dogаđаj. U te dаne nаjčešće dobiješ neki slаtkiš kаko to djecа dаnаs kаžu, neko te pomiluje po glаvi а poneko hoće i sа tobom nešto dа popričа.
A mi smo tаdа te slаtkiše, te milosti koje smo dobijаli čuvаli. Htjeli smo dа ih imаmo. Žаo nаm je bilo dа ih pojedemo. A vаžno je bilo i dа nаši drugаri vide štа smo dobili. Ako pojedeš imаš sаmo jednu rаdost.
  Slаvа je u te dаne kаdа nije bilo ni rаdijа ni televizoje zа djecu bilа susret sа svijetom izvаn kuće.Jer smo mi tаdа mislili dа svijetа nemа dаlje od sledećeg brdа, jer tаmo nа sledćem brdu nebo je bilo do zemlje. A ono zа slаvu nаm dođe nekа tetkа preko brdа. I tаdа se rаspаljivаlа dječijа mаštа.
A u te djetinje dаne meni je nаjdrаži gost bio prvi gost. To je mojа bаbа Jelа. Dolаzilа je tаko nekoliko dаnа prije slаve dа pomogne mojoj mаjci. I jа sаm išečkivаo svаki dаn kаdа će bаbа doći. Znаo sаm kojim putem trebа dа dođe i stаlno sаm pogled bаcаo nа tu strаnu. I ondа jednog dаnа preko brdа pojаvi se mojа bаbа svа u bijelim rubinаmа. Uvjek su joj rubine bile čiste а pošto su žene tаdа nosile sаmo rubine od pаmukа otkаne uvjek su bijele. Nаročito kod ženа koje su bile uredne i čiste. A mojа je bаbа bilа uvjek čistа.
A tu je i nekа zemičkа i medenjаk ili šаrene bombone. Tаdа nisu bombone bile zаvijene svаkа u svoj pаpir i uvjek su imаle šаre. I zаto smo ih mi rаdije čuvаli nego jeli.
A kаdа bаbа dođe onа je gost koji prvi dolаzi i poslednji odlаzi. A to je znаčilo isto što i dаnаs znаči. Dijete imа svoju zаštitu kаd nešto zgriješi. Bаbа brаni. Ne dа dа se bije dijete.Ostаli gosti dođu pа odoše аli bаbа je tu. Drugi bаš i ne smiju dа brаne а bogаmi i mi djecа morаli smo dа pаzimo i kаko dišemo. Kаdа je sаmo bаbа tu ti možeš mаlo dа budeš i nestаšаn. Imа te ko brаniti.

E zаto su slаve bile lijepe, a i zbog mnogo drugoga!

 Stari most „žičara“

 Razgovarajući sa prijateljem o svemu i svačemu, došli smo i na temu o nestašlucima iz naše rane mladosti i o riskatnim dječijim igramanajčešćevezanim  za mostove i igre oko njih, kao npr.; hodanje po ogradi mosta, ne sterpeći pri tome od pada i sl.

Tada sam se sjetio jednog prelaza koji nikada u životu neće izblijediti iz moga sjećanaja, a to je bio most za prelazak pješaka preko rijeke Janje, koji se nalazio između osnovne škole i fudbalskog igrališta "Adica" tzv. „žičaraTaj most je koliko sam ja mogao tada da zaključim, bio sagrađen u toku gradnje asfalnog puta Bijeljina-Tuzla. Ovaj prelaz se sastojao od dvije učvršćene čelične sajle zategnute izmeđju dvije obale, na koje su bile pričvršćene jelove daske dužine oko 1 do 1,2 metra , i naravno bez ikakvih rukohvata, i kao takav je služio dugo vermena kao jedini prelaz preko rijeke Janje.

  U to vriejme su u dvorištu škole uređivani sportski tereni, tako da smo svaki put, kada smo imali čas fizičkog vaspitanja, morali preko “žičare” na Adicu. To su za mene bili najteži trenutci u tom djačkomživotu;  nabujala Janja posle proljetnih kiša, prelaz preko vodeničkog jaza pa zatim preko “žičare” koja se sama od sebe ljuljala, a posebne probleme nama “strašljivima” pravili su stariji đaci koji su stajali na sredini i namjerno ljuljali ionako nestabilni prelaz. Osim toga kako je vrijeme prolazilo tu je još falila i pokoja daska, koje su se u međuvremenu polomile ili otrule i koje niko nije mijenjao, tako da je za mene bila strašna i sama pomisao o prelasku na drugu obalu. Ciku preplašenihđaka,koja se orila prilikom prelaska preko mosta, nikada neće izbledjeti iz moga sjećanja,  a moralo se preći na drugu stranu kako tako, i niko od učitelja ili nastavnika nije uopšte ni mario o tom našem ogromnom starhu i patnjama.

  U međuvremenu sportski tereni u školskom dvorišu bili su završeni, a i moj razred zbog nedostatka učionica u novoj školi se preselio u prostorijestare škole, čemu sam se posebno obradovao i oslobodio “starha od škole” a u stvari, to je bio strah od tog nestabilnog prelaza preko Janje, zvanog “žičara”

Gašo Tomić

  Teško je danas sa sigurnošću tvditi na koji se način obogatio Gašo odnosno i većio dio porodice Tomića u ta davna vremena.
Po jednoj verziji; Gašo je za svoje učešće u Prvom svjetskom ratu, kao srpski dobrovoljac, od novo-formirane države dobio velike obradive površine, koje su do tada pripadale agama, i tako postao bogat, a u to vrijeme je onaj koji je imao „zemlju“ imao i bogatstvo, tako je kažu i Gašo počeo da „ojačava“.

  Po drugoj verziji je Jovan Krsić, otac od Laze Krstića iz Priboja, pronašao u svojoj njivi ćup sa zlatom, koji je on tada odnio kod Cvije Tomića, tadašnjeg pribojskog kneza, koji mu je rekao da se taj ćup sa zlatom mora odmah predati vlastima. Tako se sam ponudio Jovanu da će to on učiniti za njega, ali umjesto da zlato preda vlastima kao što je i trebao da učini, on je svo to zlato zadržao za sebe, i od tada su Tomići postali bogati.

Pored davanja zemljišta u zakup, Gašo se bavio kiridžijskim poslovima, prevozeći svakojaku robu kako od Bijeljine do Tuzle tako i na čitavom ovome našem području. Naređivao je nasipanje lokalnih puteva, kao što je recimo bio jedan put u Šekovićima, na mnogim poslovima bilo je organizovano i po deset, što konjskih što volovskih zaprega.

Vremenom su poslovi postatali sve rđaviji i  rđaviji, i nakon Drugog svjetskog rata Gašino gazdinstvo se polako počelo rasipati.

  Kada je nešto htio da kaže, Gašo je imao svojstvenu uzrečicu: “Sliš kumašine” ali kako ga je starost sve više sustizala, rijetko je ko je htio uopšte da ga i sasluša.
Jedne prilike pri povratku iz škole, Gašo nas je zaustavio ovim riječim: “Stanite djeco, da vam Gašo nešto kaže”, mi smo stali i on nastavi: “Sliš, ovo dobro zapamtite; kada u životu imate para (novaca) ne recite nikom`, a isto tako kada nemate para, opet to ne recite nikom`", a onda uz teški uzdah i blagi beznadežni osmijeh na kraju reče: “A sada idite dalje i neka vas Bog čuva”,  zatim onako poguren, bez pravog cilja, ode nekuda putem prema Priboju.

Možda se u ovoj njegovoj poenti krije sva tajna njegovog života, a možda i mnogih drugih. Toliko puta u mom životu mi je pala na um ova njegova pouka.

Gusle na Majevici

  U stalnim svojim bježanijama i seobama srpski narod je uvjek samo jedno sa sobom nosio; pod jednom rukom ikonu Svetitelja preko kojeg se Bogu molio a pod drugom Gusle i pjesmarice srpske. Naš narod je znao da ga od sila svakojakog zla, koje se stalno nadvijase nad našim precima i pokoljenjima, može spasiti samo molitvama Bogu, a sa druge starane, da se uz gusle i pjesmarice može stalno držati krepkost i duše i tijela. Bilo je važno da se ne zaboravi; odkuda si, gdje god da stigneš guslama uz pjesmu stalno se podsjećalo na to. Tako su i gusle došle na Majevicu zajedno sa doseljenicima iz Crne Gore i Hercegovine. Nisu ih imale sve porodice ali znalo se i ko uz gusle najbolje gudi a ko najbolje pjesme čita. U predahu između  teških poslova trebalo se odmoriti a to je najbolje moglo samo uz gusle i junačke pjesme narodne.

   Meni se tada činilo da je to sve nestvarno. Jer su iz tih pjesmama izlazili razni likovi i junaci. Od Miloša Obilića i Kraljevića Marka do Stevana Sinđelića i Karađorđa. Tu su bile i vile i carevi naši, hajduci i uskoci. Tako se Marko borio sa Musom Kesadžijom tri dana i ne bi ga pobjedio da mu vila Ravijojla nije dodala britvu iz potaje. Tako je kažu Miloš Obilić dok je pod drvetom spavoa dišući savijao granje krošnje, a izdišući ono se opet samo uspravljalo. A o zlatnim tokama i teškm topuzima maštali smo svako onako kako je ko znao i umio.

  U tim pjesmama svaki junak se svojoj ženi obraćao samo sa dvije riječi „vjerna ljubo“, onim što je smatrano najvrijednijim kod jedne žene. U tim pjesmama majka je hranila sinove za boj a ne da žive u svili i kadifi. U tim pjesmama sestra je bratu rane vidala. U tim pjesmama nije se moglo veličati ništa što je označavalo privoljenje carstvu zemaljskom, jer se znalo da će naš narod onda kada to bude veličao propadnuti. Samo na razbrojavanje na najvišim vrlinama mogla se uzdizati mladost narodna.

Kasnije smo čuli od mnogih drugih svašta pogrdno o tim našim guslama. Te kako je samo klavir muzički insturment, pa nije baš naš narod u bježanijama mogao nositi klavir na leđima, već samo pod miškom gusle junačke, samo uz gusle mogla se raspjevati narodna mašta, samo uz gusle mogla se čuvati usmena književnost našeg naroda.

Polaskom u školu nekako polako su nestajle i te gusle i te pjesme junačke. Nekako su ih istiskivale nove knjige i nova instrumenta, među kojima gusala amo baš nikako nije bilo. Tako smo i mi na Majevici utonuli u duboki san u kome su nam skorojevići počeli da otimaju sve ono što jedan narod čini i odlikuje. Iz tog sna prenuli smo se pred sami ovaj poslednji rat. I da nam nije bilo tih gusala i pjesmarica trebalo bi nam mnogo vremena da se probudimo. Ako smo se uopšte i probudili ???

Fotograf u Priboju

  Za velike vašare u Priboju uvjek bi se tu našao i neki fotograf. Gdje bi bio vašar bez fotografa. A da se fotografiše nije mogao baš svako. Bila je to velika stvar fotografisati se. Osim novca koje je trebao za fotografiju, trebalo je biti i posebno obučen. Pa zato je fotografisanje bilo posebno vezano za vašare. A za fotografe to je u to vrijeme bio i dobar izvor prihoda.

Eto npr. kada se gleda galerija starih slika, vidi se u prvom redu na petoj slici (vertikalno), Milan Cvijana Gavrića sa dvije setre sa jedne strane i sa vjerovatno sa snajom Sofijom sa druge strane. Sestre su Ljepa i Mitra, kasnije živjele u Tuzli, a sada žive u Bijeljini.

Na dnu fotografije vidi se pačat – štambilj fotografa, Ilija Pajić Priboj. Eto Priboj je i te daleke ja mislim oko `60.-ih imao svog fotografa. Ilija Pajić, ne znam odakle je, stanovao je u kući pokojnog Milana Ćetkovića, bivšeg kovača i kafedžije iz Priboja. Fotograf je imao i ženu. Išao je skoro svaki dan po selima i zasocima a o praznicima po vašarima i fotografiaso. Pričali su da je ženu, a viđao sam i nju, kada je polazio na posao zaključavao u stanu i to zajedno sa lavorom unutra, pošto tada nije bilo kupatila u kući, tako da se lavor nađe u nuždi. Nije joj vjerovao da će biti „dobra“ tako da je bio sigurniji kada je polazio da zakljuca ulazna vrata za sobom. Bio je to svojevrsni „pojas nevinosti“ poznat iz davnih vremena, tako da ga je na svojstven način primjenjivao taj fotograf. Kako sam ta zbivanja posmatrao i slušao onako sa strane, tako da nemam pojma ni odakle je taj fotograf došao ni kuda je zatim otišao. On se razlikovao od ostalih fotografa, koji su slikovavali po vašarima na Majevici, i po tome što je bio i zvanično „fotograf iz Priboja“.

Inače bili su poznati; fotograf Savić iz Tobuta pa Veljo Gajić iz Lopara, koji je imao i svoju fotografsku radnju u Loparama. Mnogi majevički mladići, slikali su se baš u Loparama, na polasku u vojsku. Sada kada gledamo ove stare fotografije vidimo koliko su ti ljudi na njima bili „važenoga“ lika.

Ništa tako dobro ne govori, o vremenima koja su minula, kao što to čine; stare fotogreafije i stara dokumneta.

Priboj na putu za „palanku“

 Vazda su se i Pribojci i svi Majevičani upinjali da od Priboja kako tako postane - „palanka“, kako to u Srbiji nazavaju ili kasaba kako to muslimani kažu ili varošica kako su na kraju ostali govorili, za mjesto koje je „Izulo opanke a obulo cipele.“ A jedino što je u stvari određivalo da li je jedno mjesto selo ili palanka bilo je to; da li mjesto ima brijačku i pekarasku radnju. Jer tada se u Prbioj hljeb nije mogao u jednom danu dovući i prodati a nijedan brico nije mogao da održi radnju samo na brijačkim i frizerskim uslugama. Mnogi su pokušali i odustali, ali samo su dvojica koji su učinili još jedan pokušaj a poslije njih nije se više niko usuđivao na tako nešto. Razlog slabog „poslovanja" ovih radnji možda leži u tome što je Priboj postao otvoreno mjesto iz kojega se za jedno prije podne odlazilo i dolazilo iz obližnjih čaršija. Tako su u istoriju Priboja ušli i brice i pekari.

  Uvjek je Priboj varakao pekare i brice i nikad nijedan nije mogao da ocjeni kakve su mu šanse otvarao je radnju bilo to pekarsku ili brijačku. Ova dvojica bila su naročito prepoznatljivi i svojstveni po nečemu, što ih je u očima mještana svrstavalo u iste ljude. Pekar je radnju imao iza Zadružnog doma, a brico na ulazu u dom. Ali i jedn i drugi su cijelo vrijeme, do pojave kupca za hljeb ili za šišanje, sjedeli u kafani kod „Složne braće“ odmah preko puta doma. Narod je počeo da govori: „Kako od pekare i brijačnice nema ništa...“, jer i pekar i brico sve što su zaradili odmah odnose u susjednu kafanu. Kažu da je Brico govorio svojim mušterijama kada su ga iz kafane dovodili u brijačnicu i pitali ga da li može da šiša i brije pijan, odgovarao: „Samo ti meni pokaži gdje ti je glava i ne beri brigu.“

  Pekar Kasim, je bio iz nekog susjednog muslimanskog sela i dobro se slagao sa Cvikom Bricom. Iz Priboja je otišao tako što je nekog pribojca naveo da mu bude žirant da kupi sebi odijelo i to odijelo  mu je bilo sve što je odnio iz Priboja radeći kao pekar. Bricu sam mnogo godina kasnije susreo u Tuzli, u jednoj brijačnici u prizemlju opštinske zgrade, i kada sam mu spomenuo da me je jednom u Prboju posjekao ućutkao me sa mobom da ćutim zbog ovdašnjih mušerija. Nisam ja to njemu ni ranije zamjerio pa nisam ni tada u Tuzli.

  Na moje pitanje zašto ne otvori brijačnicu u Priboju i da ide samo subotom da šiša on mi odbrusi: „Sa Pribojcima da praviš posao? Ja sam se jednom otuda živ izvukao. A veli, doktor Mijo-veterinar, koji je dugo godina bio na službi u Priboju, nije i završio je u Popavači kod Zagreba.“